Nakon gotovo dva mjeseca završilo je emitiranje "Metropolitanaca", koje je za HTV snimila Ring produkcija Darija Vincea, koji je ujedno i autor te serije. Hoće li Vrtovčani, junaci fiktivnog prigradskog zagrebačkog naselja koji čine starosjedioci, POS-ovci i novopridošli "privremeni", dobiti svoj nastavak još je prerano čak i nagađati. U svakom slučaju, scenarist Vince je ostavio na kraju zadnje 14. epizode dovoljno prostora za drugu sezonu.
Istina, dva glavna junaka, a ujedno i rivala; zubar Petar Galić (Rene Bitorajac) i lokalni poduzetnik Josip Pavić (Dejan Aćimović) zakopali su ratne sjekire, međutim potencijalni izvor novog sukoba dao se lako naslutiti. Jer iako je Pavić odustao od profiterske kupovine "crvenih" stanova u centru koji su ga umalo stajali glave, sad je ugledao novu priliku - jeftinu kupovinu zemljišta oko Vrtovca. Sve to se uostalom upravo i zbiva. A ta aktualnost je uz sjajnu karakterizaciju likova i glumačku interpretaciju glavni adut "Metropolitanaca" jer serija se uz sasvim životne sudbine svojih junaka bavi situacijom nakon potresa, malverzacijama u obnovi te pandemijom.
Stvari koje oblikuju društvo
- Čini mi se da je ovo prvi put u tridesetak godina naše TV dramske produkcije da se bavimo važnim događajem od kojega nije prošlo deset, dvadeset ili pedeset godina, nego se upravo dogodio. Vjerujem da je to jedan od nekoliko važnijih preostalih zadataka televizije. Osobito kad živite u maloj državi i maloj kulturi. Sa svih strana ste bombardirani prikazima i tumačenjima današnjeg svijeta iz globalne perspektive. A tko će ako ne vaša javna televizija obrađivati događaje i teme koje se tiču baš vas, baš danas? Lijepo je stvoriti univerzalno umjetničko djelo koje nadilazi granice prostora i vremena, ali ako ćemo biti pošteni, to se ne dešava baš tako često. Ne razumijem taj strah od suočavanja sa stvarnošću. Neki misle da je to refleks prošlih vremena kad je stvarnost bilo sigurnije tumačiti ezopovskim jezikom, pa bježati u prošlost i pisati o nečemu o čemu već postoje čvrsti, provjereni stavovi. Nisam siguran. Ja bih rado snimio seriju o padu Agrokora ili kornatskoj tragediji. To su događaji koji oblikuju društvo, u kojima se prelamaju razne silnice koje nas usmjeravaju kao ljude - uzvraća Vince.
Producent, čija je hvaljena serija "Počivali u miru" utrla put domaćoj dramskoj industriji na ozbiljno međunarodno tržište, svjestan je da su "Metropolitanci" ipak priča lokalnog karaktera i drugačije forme, pa nema takvih očekivanja od priče o Vrtovcu. Nije ju, uostalom, zato ni radio.
- Proizvodnja serija u Hrvatskoj danas se dešava kroz dva osnovna sustava u koje se treba uklopiti da se projekt dogodi. Jedan je onaj definiran fokus grupama i mjerenjem gledanosti, u kojem dominiraju niže obrazovanje, provincijalno-konzumeristički odnos prema životu i, da tako kažem, izbjegavanje intelektualnog angažmana kao preduvjet da bi se sjedilo pred ekranom. On prevladava na komercijalnim televizijama, koje su u praksi vrlo bazične burze marketinških moneta. Drugi je onaj koji se zadnjih godina učvršćuje na javnoj televiziji, a radi se zapravo o transferu iz domaće kinematografije - tzv. festivalskim projektima, koji su oslonjeni na međunarodni sustav razmjene javnih sredstava u audiovizualnoj industriji, bez nužnog uključivanja publike - ističe Vince.
U njemu su, nastavlja, bitne kategorije "pitching value" i "coproduction value", koje odgovaraju smjernicama međunarodnih kulturnih politika vrlo birokratiziranog europskog sustava distribucije novca i utjecaja - pojmovi koji baš ništa ne znače običnom gledatelju, ali su presudni za financiranje i karijere autora i producenata.
Žene 50 plus
- S obzirom na moje godine, poželio sam u zadnji čas progurati projekt koji se ne uklapa ni u jedan od ta dva sustava - napraviti normalnu seriju za normalnu publiku, onako kako se radilo nekad, prije nego što su ti sustavi zadominirali proizvodnjom. Poželio sam ići tragovima koje su ovdje ostavili Radivoje Lola Đukić, Novak Novak, Gordan Mihić, Branko Bauer, Mladen Kerstner, Miljenko Smoje, Hrvoje Hitrec ili Ivo Štivičić prije puno godina, u jednom medijski i na svaki drugi način radikalno drugačijem svijetu. Bio sam svjestan anakronosti tog pokušaja, ali bio mi je izazov. Naravno da je već i spominjanje ovih legendi u kontekstu onoga što radite neizmjerno bahato i kontraproduktivno, pa molim da me se shvati uvjetno. Siguran sam da će dva temeljna sustava nastaviti dominirati tržištem, ali vjerujem da bi za publiku, a i za televiziju na dulji rok, bilo važno i korisno ostaviti odškrinuta vrata da se s vremena na vrijeme može probiti i neka normalna domaća serija za normalnu domaću publiku - smatra Vince.
S dosadašnjim reakcijama je zadovoljan, premda se, kaže, plaši da je prerano da ih objektivizira. Njegova uža obitelj i prijatelji su jako zadovoljni serijom i to mu puno znači, ali dolaze do njega i komentari nepoznatih ljudi koji su, kaže iznenađujuće pozitivni.
- Imam dojam da smo najbolje prihvaćeni u populaciji žena 50 plus, a na to sam jako ponosan jer mislim da su one najozbiljniji i najprobirljiviji TV gledatelji, koje ne možeš ‘muljati‘ jeftinim trikovima i PR-om. Bilo je dosta reakcija ‘potresenih‘, slali su nam i svoje priče koje mogu poslužiti u daljnjim nastavcima. Svjestan sam naravno i nekog postotka negativnih reakcija, ali one su danas sastavni dio javnog prostora u svakom području života - ‘hejt‘ je dominantan oblik općenja velikog broja ljudi s okolinom. Ništa ne prolazi bez toga i na to se uglavnom ne osvrćem. Zna biti smiješno - govori.
A takva je i sama serija; često smiješna, zabavna, ali je povremeno i vrlo opora.
- Potres je srušio zidove koji su prekrivali neke intime, a mi smo ih sad oživjeli. Strašno je što obnova ide tako sporo i nesolidarno, ali nisu cigle i žbuka ti koji nas trebaju zanimati, nego ljudi i njihovi životi. A oni su svakakvi - i tužni i veseli, i ozbiljni i smiješni. Svakog dana nam je potrebna solidarnost, toleriranje drugačijeg i pomoć onima oko sebe. To nije poruka ove serije, to je poruka potresa, to je poruka epidemije, onoga kroz što smo nedavno prošli i kroz što još uvijek prolazimo. Krivo je misliti da treba voditi računa samo o sebi, da smo jedino sami sebi važni i da možemo sami u svakoj situaciji. Ne možemo. Dođe trenutak kada trebamo i druge, s kojima se možda ne slažemo u ničemu. Ostaviti si neki prostor za toleriranje i suradnju s onima s kojima se potpuno ne slažemo - to je nešto što možda trebamo naučiti iz tog iskustva, jer će nam još trebati. To nas čini metropolitancima. Nas je zanimalo kakve je tragove potres ostavio u životima običnih ljudi. Baš zato što su te ljude službene institucije ostavile po strani da se sami snalaze. Ono što gledamo je obnova crkava i drugih institucija. Cijele obitelji su i dalje na čekanju. Mi potres tretiramo kao estetsko-građevinski, a ne humanitarni incident - zaključuje Vince.