Tko je budući vlasnik 100 milijardi eura koje se danas vrte europskim audiovizualnim tržištem?

Digitalni događaj dešava se svima i svugdje. Dovoljno je brojati do tri: Korjenito se mijenja način proizvodnje, zatim distribucije, te najposlije - potrošnje. Mijenja se gotovo sve što određuje podjelu rada i profita u društvu. "Jedinstveno digitalno tržište" jedna je od predodžbi (do pola od nade, a pola od nelagode) koja se koristi kako bismo udomaćili trostruki prevrat. Taj nije počeo jučer. Počeci mu sežu od prije interneta, a kako će završiti - ne znamo. Usporedbe s ranijim industrijskim ili društvenim revolucijama nisu šala.

Digitalna tehnologija nastupa djetinjasto, spočetka uvijek nalik igrački, a zatim se naglo uozbiljuje. U ovoj fazi društvene igre još odjekuje pjesmica te ne vidimo tko će sjesti na stolac, a tko ostati stajati po strani. U digitalnoj tematici, stoga, prevladava neizbježno intelektualno meškoljenje. Prilično je izgledno da stari dobri nesigurni pojmovi kao što su "kapitalizam" ili "demokracija", neće nakon svega ostati ni približno isti. Ne moramo se razmetati distopijskim pripovijestima, dovoljno je podsjetiti se promjena kroz koje smo do danas prošli.

Iz digitalnog spomenara

Bit će uskoro trideset godina kako su digitalne bete (kamere koje su usavršile TV sliku) i male jeftine DV kamere (na raspolaganju svakom gledatelju), nastupile zajedno s računarskom (nelinearnom montažom) te promijenile podjelu rada i raspored moći u audiovizualnoj industriji. Da ne govorimo o CGI - računarskim "trikovima" (koji omogućuju da s jadranske pučine izbrišete glisere pa dodate antičke troveslarke u pokretu ili razigranu obitelj arktičkih kitova). Analogni film i analogna televizija stekli su društvenu poziciju, zahvaljujući suptilnoj igri istine i laži koja nastaje razlikom između snimke i stvarnosti.

Ovaj mađioničarski aspekt filma u audiovizualnom pismu digitalne ere razvio se do orgije. Do maksimalne kognitivne nesigurnosti, s kojom se rado igramo, dok se ista, na neodređeni način, igra s nama. Internet je pak preobrazio način distribucije, prethodno učinivši svoje u samoj proizvodnji. Mrežna povezanost filmskih profesionalaca, produkcijskih kuća i izvora financiranja omogućila je integriranu europsku kinematografiju, i jednako tako jedinstvenu globalnu industriju.

Ako zamislite biznis kao šahovsku igru, biznis putem interneta je reformirani šah u kojem igrate s osam konjića i osam kraljica. Igrate brže, dobivate više ili - više gubite, budući da u igri nažalost sudjeluje dvoje (pri čemu u digitalnom svijetu nije lako razabrati tko je točno onaj drugi). Prebirući pokazatelje i primjere, jedno po jedno, možemo se naizmjence radovati ili žaliti.

Internet ili velevlast posrednika

Što se pak događa s distribucijom i gledateljskom praksom, posve je razvidno. Internet niječe i potvrđuje istodobno. Sve i svašta, kako god bilo proizvedeno, dolazi vam pod nos, nerazvrstano i u realnom vremenu. Kvantni skok dostupnosti omogućuje tehnološkom poretku da s impresivnim autoritetom projicira u korisnika poziciju svemoći. (Ovu fikciju možete pratiti kroz jezik EU administracije). Korisnik stoji kao Adam u digitalnom raju, okružen nesagledivo uvećanom ponudom, ozaren drastičnim padom cijene koju mora podmiriti za svoju preobraženu, novu, nikad povoljniju poziciju.

U ovaj prizor poviješću obdarenog pojedinca, možemo učitati značenja vezanih uz Moć, Slobodu, Jednakost ili Bratstvo, sve zahvaljujući dramatičnom prevratu, možda nalik onom koji je francuskom bačvaru ili poljodjelcu jednom nekoć dao priliku da glasa, te od volje bira vlastitog državnog poglavara, sve s idejom da je od objekta postao subjekt. Životno iskustvo nas navodi na pomisao kako će budućnost novog poretka pokazati slični omjer prednosti i ograničenja, kakav smo iskusili s demokracijom. Stvari se nisu dešavale niti onako brzo niti povoljno kako se očekivalo i danas, kako se vidi, nitko više nije oduševljen.

Sustav je nezamisliv bez transmisione uloge posrednika i novih staleža i neke novouspostavljene hijerarhije moći, koja će znati pronaći način da od prava učini obvezu, od slobode zavisnost, a od mogućnosti ograničenje. Tko znade kako će nova hijerarhija izgledati? Kladim se da neće izgledati kao ovo postojeće međurazdoblje, u kojem izumiruće i novonastale vrste usporedo žive te se manje nadmeću, a više izbjegavaju. Trgovački centri i Amazonov dostavni sustav kupovine, Netflix i Cinestarove franšize, stare televizijske kompanije i novi internetski operateri, portali i tiskane novine, Uber i taksisti Velike Gorice, svi oni zasad šaroliko kohabitiraju. (Na način koji je dugoročno neodrživ.) Je li potrošač doista princ u novome carstvu? I tko je glavni kandidat za Dauphinova namjesnika?

100 vrućih milijardi

Na našem užem području užareno prehrambeno pitanje glasi: tko je budući vlasnik 100 milijardi eura koje se danas vrte europskim audiovizualnim tržištem? (Veću lisnicu u džepu ima jedino građevinska industrija.) U ovom trenutku većinski sudioničari su još uvijek europske televizijske kompanije (privatne i javne) i holivudski studiji s uključenom europskom kinematografskom mrežom, koja je na različite pravne načine pod njihovim nadzorom. Zasad (zakratko?) na trećemu mjestu nalaze se bujajući globalni internetski provideri poput Netflixa, a četvrti dionik europska je filmska proizvodnja (sa 5 milijardi eura od kojih 60%, kao i kod TV kompanija, dolazi iz javnih vrela).

Klasicima Sci-Fi književnosti ne zamjeramo što nisu predvidjeli Netflix, Amazon i Hulu, tvorbe koje ne zahvaljujemo toliko senzacionalnoj tehnologiji, nego prije fiškalskom warp proboju iz pravne galaksije koja je, od Rooseveltova vremena do nedavno, poznavala zakon razdvojenosti proizvođača, distributera i prikazivača. Temeljem strukovne eksteritorijalnosti interneta, a dijelom i zbog doslovne eksteritorijalnosti svoje transkontinentalne operacije, globalni servisi došli su u poziciju čudesne akumulacije funkcija, a time i do obećavajuće perspektive.

Bauk autorskih prava kruži Europom

Digitalni prevrat/pomak/tržišna reforma izgleda kao da neprekidno zapinje na autorskom pravu i njegovim produžecima, kako se razvidi iz sporog političkog usaglašavanja oko reguliranja novih pravila Europske unije: tegobno nagvaždanje traje godinama nakon što je EU donio svoj naizgled jednostavan plan tzv. jedinstvenog digitalnog tržišta. Autorska prava, na nekoliko različitih načina, dosad su na sebe navukla omrazu poput kakve feudalne povlastice koja ometa procvat engleskog parostroja iz vremena Marxovih ranih radova. Oko samog autorskog prava (dvojbeno reduciranog na "copyright" u diskursu administracije EU) vlada zlosretna dinamika koja proizlazi iz tri nepomirljive točke promatranja. Popišimo ih:

Korisnici, prepoznajući sebe kao nosivu klasu revolucije, pa u autorskom pravu vide ometača i spremni su s pozicija piratskih političkih organizacija ispostavljati radikalne zahtjeve.

Autori, naprotiv u istom (starom) pravu vide drugo: nadu u rekonsolidaciju svog prihoda, želeći dugotrajnu povezanost s vlastitim radom tijekom procesa, nesigurnog i skokovitog, njegove ekonomske eksploatacije. Treću poziciju drže posrednici u eksploataciji (raznoglava skupina). Ti pokazuju živi interes za autorsko pravo, ali na reduktivni način. Vide ga isključivo kao "copyright", transakcijsku tapiju ili jednokratno otkupljenu koncesiju, koja im omogućava daljnje poslovno postupanje.

Ova potonja, treća pozicija, kao da već nije dovoljno zamršeno, cijepa se dodatno na dvije zaraćene strane. Kamen smutnje predstavlja teritorijalnost - produžetak copyrighta kao prava korištenja. Pojam "teritorijalnost" ovdje ne dolazi od Darwina već kao derivat uređene podjele rada pri korištenju "copyrighta". Pravilo da se audiovizualno djelo eksploatira teritorij po teritorij temelj je dosadašnje audiovizualne ekonomije, njezinih lokalnih monopola, nacionalnih koncesija za TV emitiranje i uključenih carstava (što sjede na velevlasnim privilegijama tzv. javnih televizija).

Na istom je izgrađen i interes kinematografskih prikazivača i vezanih nakupaca (prodajnih agenata i distributera), koji u ovoj trgovini igraju ulogu retailera, taksista ili dobavljača iz one ranije slike. Globalni operateri (GAFA-cluster), međutim i dakako, gnušaju se teritorijalnog principa kao ometačkog i zastarjelog, na jednako tvrdoglav način kako se pobunjeni korisnici opiru svakom autorskom pravu uopće. U to ime, ove dvije prirodno neprijateljske skupine (pirati i globalne korporacije) sklapaju privremene saveze koji iscrpljuju razum briselske administracije.

Nacionalni televizijski monopolisti, nasuprot, prehrambeno su tvrdo vezani uz teritorijalno načelo, pa u to ime podižu vojske svojih nacionalnih političkih predstavnika (čije političke karijere dramatično ovise o naklonosti TV novinara) pronalazeći patrona zaštitnika oči u oči s globalnom ugrozom. Ti isti nacionalni monopolisti, da ne bi bilo jednostavno, u isto vrijeme dok se opiru providerima braneći teritorijalne pravice, koriste priliku da potlače autore i ukinu njihovu tradicijsku povlasticu sudjelovanja u poslovnom rezultatu djela koje su stvorili.

Njemački broadcasteri govore svojim nadležno/podložnim političarima otprilike ovako: "kad nam već pomažete, pomozite nam da se riješimo dosadnih autorskopravnih običaja (a mi ćemo se već znati odužiti)." Neki historičar će jednog dana imati priliku pisati o današnjim zbivanjima kao prošlosti, a njegova buduća studija će se vjerojatno zvati: "Consumer, Broadcaster, Provider, Author and Politician". Knjiga će biti zabavna u svojim opisima dinamične farse međusobno zakrvljenih grupa životno međuovisnih suradnika, za priliku spremnih da jedni druge potkopaju do smrti u okolnostima neizvjesnog digitalnog prevrata. Nerođeni historičar će, međutim, u međuvremenu saznati kako je sve to završilo, na čemu mu beskrajno zavidim.

Uloga hrvatskih jedrenjaka

Umjesto zaključka ove bilješke o digitalnom prevratu, radije ću nešto ispričati. Prispodoba teče kako slijedi: od 1850. do 1890. istočna obala Jadrana proživjela je uspon i pad brodarske industrije koja je stvorila nešto kapitala i kakvu-takvu ekonomski neovisnu buržoaziju, ujedno pomažući napredak uzobalnog proletarijata. Tom gibanju vjerojatno zahvaljujemo daljnju nacionalnu i teritorijalnu sudbinu tih krajeva, koji su na kraju završili u Hrvatskoj. Makar putem "Posljednjih Stipančića" ili novinskih feljtona o pelješkim kapetanima, načuli ste o jadranskoj floti druge polovice XIX. stoljeća. Učili su nas od svega samo da je priča tužno završila.

Svedena na mitološki brzopis, ona glasi: "Imali smo uspješnu flotu jedrenjaka, a onda je propala zahvaljujući nacionalnoj neravnopravnosti, imperijalizmu i industrijskoj revoluciji". Paradoks ovog karakteristično pogrešnog mita je u kronologiji događanja: procvat jadranskih jedrenjaka ne prethodi, nego se događa istodobno s industrijskom revolucijom. Štoviše, ne bi ga bilo da nije bilo industrijske revolucije, kao njezina osnovnog pokretača. Parni stroj je isprva bio učinkovitiji u pilani i u tkalačkoj industriji, no kao pokretač broda: zahvaljujući parnom stroju - na početku je pojeftinila izgradnja drvenog jedrenjaka. S druge strane, bujajuća industrija je povećala potrebu za dopremom sirovina, a upravo jedrenjak je učinkovito dopremao materijal, sporije ali jeftinije, jer sam nije koristio parni stroj. Brigantini, Barkovi i Nave trošili su energiju monsuna i pasata, a ne ugljen.

Slavni pelješki bark Stefano mladog kapetana Bačića razbit će se 1876. o zapadni greben Australije, prevozeći ništa drugo do vrhunski engleski ugljen iz Plymoutha namijenjen Yokohami, za potrebe novog japanskog parostroja: u industrijsku revoluciju Japanci su se odlučili uključiti na tradicionalno perfekcionistički način. A Hrvati su u istom smislu profitirali, dok se nisu potopili. Ekonomija hrvatskog jedra, bila je "b" ekonomija (independent production, kazali bi u Hollywoodu), koja se razvila u zaštitničkoj sjeni dominirajuće ekonomije parnog stroja i isključivo zahvaljujući njoj samoj.

Zašto su Hrvati odustali od konjukture i pustili da posao propadne, zaboravivši prijeći u narednu fazu, manje je pitanje imperijalizma i nedostatka suvereniteta nad kreditnim institucijama, a daleko više hrvatske gluposti. (Vidi zabavno tragične zapisnike godišnjih skupština Pelješkog brodarskog društva!) Nedavni kratkotrajni uzlet hrvatske audiovizualne industrije, kao i njezino odustajanje od razvoja, ponovno neće imati presudne veze s ishodom europskih direktiva ili budućim poslovanjem Netflixa. Na sličan način kao što propast hrvatskog brodarstva nije imala toliko veze s mađarskom upravom u Rijeci ili financijskom pozicijom Trsta, koliko bi to htjeli tugoljubni hrvatski povjesničari.

Ova vjetrovita parabola vjerujem da se temelji na valjanoj analogiji.

Dva desetljeća nakon prvog Avida i digitalne Bete, hrvatski film se pokrenuo u razdoblju interneta, koristeći proširenje globalne potražnje i eksploziju visokobudžetnih serija da bi ponudio svoje usluge i lokacije, snalazeći se istodobno u umreženom krvotoku međunarodnih javnih vrela, time pokrećući manjinske koprodukcije koje će djela hrvatskih autorica i autora lansirati u svijet. Naša industrija je tako uspostavila svoju poziciju dinamične margine, hranjene vlastitim potencijalom i samosvjesnim prednostima u globalnom prometu računarski upogonjene slike. Hrvatska proizvodnja razvijala se neko vrijeme u zaštitničkoj sjeni digitalnog prevrata, odnosno digitalnog tržišta. Korak od zaštitničke sjene do mraka stvar je lokalne noge i glave, a ne globalnih gibanja.