Kada je Zdravko Zima priređivao tekstove Veselka Tenžere o televiziji, imao je što birati. Posthumna knjiga “Zašto volim TV” (1988) ima gotovo četiri stotine stranica, ona je socijalno zrcalo bivše.
Doda li se Tenžerinoj knjizi Mandićeva “Mysterium televisionis” (1972), može se reći da su dva najznačajnija kulturalna i društvena kritičara u Hrvatskoj, za posljednjih pola vijeka, prepoznala u tom mediju javni društveni sukus.
U mitologiji svakidašnjeg života zgrada na Prisavlju, a prije u Dežmanovu prolazu, odigrala je specifičnu i formativnu ulogu. Obojica kritičara pratila su TV, zapravo od pojave velikih domaćih serija, koje su stanovništvo držale uz male ekrane - to su Kerstnerovi “Mejaši” i Smojino “Naše malo misto”, koje uskoro slave 50 godina od prvog emitiranja. “Misto” je, primjerice držalo na okupu 54 posto hrvatskih žitelja.
Toga sam se prisjetio čitajući opsežnu, temeljitu i zanimljivu knjigu pisca i novinara Damira Matkovića “Televizijski program - Proizvodnja, dobavljači, žanrovi”. Govori o tome kako je TV nastala, razvijala se, o komercijalnom, američkom modelu kao i o europskom javnom servisu. Govori o TV žanrovima, sada: formatima, o najgledanijim i najtraženiji emisijama, kao i o njihovim najboljim proizvođačima.
Cijela ta povijest i aktualnost svodi se, u glavnom, na američku industriju zabave koja je holivudskim “šapama” formatirala najgledanije programe, bile to serije, sapunice ili talk-show. U toj zemlji TV je nastala, u njoj se počeo redovito emitirati program, pa je logično, zar ne, da je sačuvala prevlast u globalnom selu. Ono što je svojedobni francuski ministar kulture Jack Lang pokušao (1981 - 86), to jest oslabiti američku dominaciju na velikom i malom ekranu, nije uspjelo.
Čitanje o velikim momentima TV u nas, od “Gradića Peytona”, pa preko “Dore” i Eurovizije u Zagrebu do “Santa Barbare” itd. dovelo me u turobno raspoloženje. Činilo se, naime, da čitam krasan i eklektičan in memoriam klasičnom mediju televizije. Uostalom, sam autor Damir Matković, u Epilogu predmetnutom djelu, jasno iskazuje svijest o tome:
“U tranzicijskom razdoblju prijelaza s klasične televizije na video streaming svi su izgledi da će gledatelji izvan SAD-a na zaslonima svojih pametnih telefona, tableta, računala ili televizora moći gledati sve više programa koji je izvorno proizveden u njihovoj zemlji i na njihovu jeziku.” Dakle, pisac je itekako svjestan da knjigu piše u prijelaznom razdoblju. Čini mi se da je pristao uz predikciju kolege Joea Nocere, koga citira: “Jednoga dana filmovi i televizijske emisije bit će povijesni relikti. Ali, to se vjerojatno neće dogoditi u sljedećih 100 godina.”
No, sva su predviđanja nesigurna: “Jedino je sigurno da potreba publike za pričom nikada neće nestati”, zaključuje Matković dileme koje je otvorio. Pritom kao da citira velikog E. M. Forstera, koji je tvrdio to isto, ali ne za medij televizije, već knjige, odnosno romana. Momenti iz razvoja prvog TV-prijemnika, koje nam je sam Matković podastro, govore da su izumi nepredvidivi, kao i sami njihovi financijeri. Sto godina može postati nekoliko godina.
Damir Matković vjeruje u potrebu gledatelja za pričom, a to je ono što i sam najbolje radi: priča priče. Bez obzira je li riječ o prvim izumiteljima budućeg medija, što je na vrhuncu, direktno prenosio ne samo slijetanje čovjeka na mjesec, već i ratove, ili o proizvođačima, koje smo nekoć zvali producentima filmova, TV-serija i drugih formata, njihove su sažete biografije najljepši dijelove ove knjige. Esejistička i publicistička osovina “Televizijskog programa” tada uspješno bježi u pripovjedačke vode, što knjigu izdvaja iz predvidljive joj ladice.
Zanemarujući praktične i korisne savjete koje je “Televizijski program” ponudio zainteresiranima za medij - tu su planovi snimanja različitih emisija i priloga, TV podjela kalendarske godine; isto tako, tablice TV pristojbi u “nekim europskim državama (2016)” itd. - zadržavam se na biografijama glavnih protagonista ovog medija u XX. stoljeću, što je njegova najsažetija i najzornija povijest.
Gdje domaći čitatelj može pročitati to što je Philo T. Farnsworth (1906 - 1971) učinio za povijest TV-a i zašto je završio siromašan. Jednako je bio važan doprinos ruskog doseljenika Vladimira Kozme Zworkyna (1889 - 1982) ili pak “domaćeg” Edwina H. Armstronga (1890 - 1954), “koji je otkrio primjenu širokopojasne modulacije frekvencije (FM) i tako otvorio novo poglavlje u povijesti radija”. Drugim riječima, Matkovićeva knjiga brižno registrira, zapravo sve masovne medije stoljeća i ključne izume. Zato što se njihovi pomaci međusobno prožimaju.
Poglavlje o Zabavnom programu privlači poseban pozor. U njemu pisac “obrađuje” američke začetnice sapunica (Irna Phllips, Agnes Nixon), ali isto tako začetnice istoga žanra, pod imenom telenovela, u Srednjoj i Južnoj Americi, koje su, napokon uticale na hrvatske sapunice. I to je, zapravo najopsežniji dio ove knjige posvećen domaćem programu.
Pored tablice najdulje emitiranih TV sapunica 2018. u svijetu, a prva je “Krunidbena ulica” koja se emitira od 1960., autor donosi tablicu “telenovela hrvatske proizvodnje (2004 – 2016)”. Prvo mjesto na njoj zauzima “Villa Maria” scenarista Roberta Naprte, u produkciji AVA-e. Posebna pak potpoglavlja dobile su autorice sapunica Jelena Veljača i Diana Pečkaj Vuković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....