Prije nekoliko godina Žarko Vijatović poveo je u šetnju normandijskim plažama zagrebačku kustosicu Lejlu Topić. Pripovijedao joj je o povijesti umjetnosti i otkrivao veze velikih francuskih slikara i umjetnika koji su se "nadahnuti jedinstvenim svjetlom, promjenjivim vremenom, slikovitom ljepotom i dostupnošću iz Pariza okupljali u Normandiji, razmještali štafelaje, pisali i upijali jedinstvenu ljepotu tog krajobraza".
Željko Vijatović rođen je u Washingtonu, slikarstvo je diplomirao osamdesetih u Zagrebu, a već tridesetak godina živi u Parizu. Iako je u svojim umjetničkim istraživanjima na početku radio u slikarskim medijima, već 1987. počinje uključivati fotografiju kao sredstvo izražavanja. Sjajno je osamdesetih vodio tadašnji Salon Doma JNA, današnji Dom Hrvatske vojske, i aktivno sudjelovao u oblikovanju avangardne likovne scene toga doba.
Odlazak iz Hrvatske u Francusku značio je za njega oštar rez, no svoje je umjetničko djelovanje nastavio, nizao izložbe i ovdje i po Francuskoj, ne gubeći vezu sa Zagrebom i Hrvatskom.
Prošlog tjedna otvorena izložba u agilnoj zagrebačkoj galeriji Kranjčar pokazuje nam fotografije koje kao da prizivaju onu šetnju Normandijom s kustosicom izložbe. I ove su fotografije nastale u šetnjama, no one su rezultat dubokog promišljanja o nasljeđu tih pejzaža, kao da odražavaju sve one razgovore o kojima Lejla piše u svojem sjajnom tekstu o izložbi. Odraz su fotografa koji unutarnjim monologom duboko promišlja prizore nadahnute ljepotom. Vijatovićeve fotografije otkrivaju umjetnika ne samo privrženog motivima kojima se rado vraća, nego i umjetnika koji svojim motivima uspijeva izraziti vlastito unutarnje, emotivno stanje. Njegove pješčane plaže, pejzažne širine i visoka disciplina promatranja otkrivaju sklonost geometrizmu, umijeće odabira začudnog prizora ili pak sasvim posebnog, bakrenog svjetla.
Vijatovićevi pejzaži Normandije divan su odraz sjete, velike ljubavi i znalačkog oka.