SUTRA PREMIJERNO U SARAJEVU FILM BOBE JELČIĆA O RAZVODU Države i društva kod nas više od ičega opstaju na mantri 'imam ja nekoga'

U okviru natjecateljskog programa Sarajevo film festivala, sutra će biti premijerno prikazan film “Sam samcat”, treći filmski redateljski naslov istaknutog kazališnog i filmskog režisera Bobe Jelčića. “Sam samcat” priča je o ocu (Rakan Rushaidat) koji se teško nosi s razvodom i odvojenošću od maloljetne kćeri.

Jelčićev film jedan je od dva hrvatska dugometražna naslova koji se u Sarajevu bore za nagrade, film na SFF-u ima svjetsku premijeru, a tom smo prilikom razgovarali s redateljem.

Tema vašeg filma je život oca koji se bori za kontakt s djetetom nakon razvoda. Posljednjih godina, u Hrvatskoj je to i politička tema. Koliko vas je zanimao društveni utjecaj filma?

- Zanimala me prije svega suština problema, pa sam razgovarao s ljudima koji trpe u tom postrazvodnom procesu. Ali i s onima s druge strane koji propisuju i arbitriraju, iščitavao Obiteljski zakon, itd. Nijedan model koji je propisan nije sjajan, a onda opet svaki koji postoji ima i dobre i loše strane, pritom uopće ne govorim o radikalnim situacijama - recimo, kad roditelj ne vidi svoju djecu.

Najboljim se pokazala “vanzakonska” varijanta - ona kad roditelji nakon razvoda stvore okvir u kojem više nisu zajedno, ali su pronašli vlastiti model funkcioniranja. Ovaj film propituje upravo tu zrelost roditelja, u ovom slučaju oca, da iznese tu ulogu koju si je zadao. Što se tiče diskriminacije, ona je u suštini tog zakona i to jest njegov problem.

“Sam samcat” je film o razvodu, no postoji nešto što je u filmu odsutno: bivša supruga. Možete objasniti tu kreativnu odluku?

- Koncentracijom na bitno. Sentimentalno govoreći, taj postupak mi nije drag - majka je u svemu tome jako važna, ali morate u svemu, pa i u filmu, znati čim se bavite. Film se ne bavi pitanjem razvoda, niti odnosom bivših partnera, nego pokušajem uspostave odnosa oca i kćeri u novim okolnostima. Tako da majka nije dio te sužene priče.

Postoji nešto što motivski povezuje ovaj film i vaš prethodni film “Obrana i zaštita”. To je funkcioniranje hrvatske “neformalne države”, rješavanje stvari preko znanaca, rođaka i znanaca od rođaka. Vidim da vas ta tema intrigira?

- Je, da, zapravo je intrigantno koliko taj mehanizam opstaje u svim sistemima, ili bolje reći bez obzira na njih. U “Obrani...” je to bila BiH, zapravo Mostar, koji je opet država za sebe, a ovdje je to Hrvatska, ali ste dobro primijetili da nema neke značajne razlike, taj networking je stabilan. I amblematičan, ne samo za naše vrijeme nego upravo za mentalitet ljudi na ovim prostorima. Čekaonice, uredi, službenici. I ta mantra - “imam ja nekog”. To smo mi. Taj život mi živimo. To čini države na ovim prostorima, tako one opstaju.

To je duboko ukorijenjeno u gen. To nema veze sa sustavima koji su tu vladali, čak ni sa socijalizmom koji je doveo taj birokratizam do savršenstva. To je mentalitetni fenomen koji nas karakterizira više nego nacionalne specifičnosti kojima se danas vole dičiti regionalno-nacionalni lideri.

Ipak, u ovom filmu se - čini mi se - obitelj kudikamo više nego u prethodnom prikazuje kao opresivna, kao moloh koji pritišće, guši, u kojem se svatko prti u tuđa posla, a svi zajedno u dobroj namjeri zapravo tlače bližnje?

- Obitelj kao utočište i kao “nešto šta guši”, u isto vrijeme. Koja se - u filmu - zrcali kroz niz obrazaca/varijacija koji okružuju neuspjelu/nepotpunu obitelj glavnog junaka. Svaka obitelj u sebi nosi klicu opresije, ispod tog vanjskog izglancanog sloja. Što god da radio, zanima me naličje, ono što je ispod, ispod onog šta se vidi, ispod nasmiješenog lica, ispod sugestije da je sve u redu, ispod forsirane sreće.

Fizički i socijalni prostor filma je zanimljiv. Socijalno, to je ambijent bosanskih imigranata. Fizički, to je prigradski prostor Zagreba, ali prostor koji se doima potpuno ruralno?

- Rekao bih prije - pomaknut u prošlost, kao da ti ljudi nisu u ovom vremenu, nego u nekom svom, paralelnom. Pa i ta ruralnost je više zatvorenost - nesklonost prilagodbi, ostajanje u naviknutom, nepristajanje na velegrad bez obzira na njegovu blizinu.

U kazalištu ste poznati po procesu rada u kojem tekst nastaje kroz probe, umjesto da je zadan u startu. Koliko je od takav proces prisutan i u ovom filmu?

- Puno više nego u “Obrani i zaštiti”. Neke scene sam snimao 20 minuta u komadu - uz glumački freestyle bez granica, neke smo do iznemoglosti probali pa ih precizirali, neke na kojim smo ozbiljno radili nismo ni snimili. Događale su se scene koje uopće nisu predviđene scenarijem, a koje su ostale u konačnoj verziji filma, kao što su ispadale neke za koje sam bio siguran da neće ispasti. No svega toga ne bi bilo da nisam imao sreću raditi s glumcima koji su, predvođeni Mikijem i Rakanom, bili otvoreni za sve stvari koje sam tražio od njih i spremni na eksperiment i rizik.

Film je režiran pomalo “dardenneovski”, s dominantnim krupnim planovima, kao da nas kamera želi “zaključati” u usku vizuru lika fiksiranog na svoj problem. Koliko u tome ima stereotipa o kazališnim režiserima koji u filmu vole krupni plan jer je on nešto što film ima, a kazalište ne?

- Malo mi već idu na živce, nemojte zamjeriti, usporedbe s poetikama ne znam više čijim, pa i s onom braće Dardenne, a bez referenci na moju vlastitu koja postoji još od vremena kad za braću Dardenne nisam ni znao. Moj kazališni i filmski rad su neodvojivi, bilo bi suludo da je drukčije. Krupni planovi i u “Obrani i zaštiti” i ovdje su čekanja na emocije, jer emocija je ključ za praćenje tih priča, i to emocija lica koja ih lako ne pokazuju. Puno je vremena protraćeno da se ta lica nađu.