Stereotipna analiza čamotinje zapadne građanske klase

ZAGREB - Nakon što je karijeru počeo neujednačenim tv filmovima, redatelj Ognjen Sviličić izdvojio se tijekom ovog desetljeća kao jedan od međunarodno najvidljivijih hrvatskih režisera. Postigao je to filmovima - “Oprosti za kung fu” i “Armin”.

Stilski minimalizam

Oba filma bili su male, budžetom skromne, gotovo televizične drame. U oba, heroji su likovi koji pljunu u šake i traže svoje mjesto u novom svijetu koji se mijenja. Oba filma karakterizirao je krajnji stilski minimalizam. Sviličić - koji je kao redatelj pokatkad “hrapav” - tim je minimalizmom dobro skrio vlastite mane, našao svoj jezik i napravio dva fina filma.

Na temelju ta dva naslova, hrvatska filmska struka polagala je puno očekivanja u “2 sunčana dana”. Ova drama o paru stranih turista na Jadranu bila je dotad najskuplji i najambiciozniji Sviličićev film, međunarodna koprodukcija u kojoj glume dvije internacionalne zvijezde: davna erotska diva Sylvia Kristel, te talijanska glumica Maya Sansa , zvijezda kultne RAI-jeve mini serije “Bolja mladost”.

Junaci Sviličićevog filma par je turista iz Irske, poslovni čovjek Peter ( Bristol Pomeroy), te njegova ljepša, ali i nezadovoljna supruga Martina ( Sansa). Par provodi ljetovanja na Jadranu (Pag), a ljetovanje se svodi na izležavanje u vrućoj hotelskoj sobi, dok Peter čekira mejl i odgovara na mobitelske pozive.

Izlet katastrofa

Kako bi unijela makar kakav sadržaj u ljetovanje, Martina pristaje na nagovaranje stare Francuskinje Angele ( Sylvia Kristel) koja ih pozove na izlet na Velebit. Taj se izlet, međutim, pretvori u katastrofu: bračne se razmirice samo povećavaju, vodič Stipe ( Leon Lučev ) otvoreno se upucava zgodnoj strankinji, između Stipe i Petera dolazi do obračuna, da bi sve kulminiralo zmijskim ugrizom.

Kad su se “2 sunčana dana” ovog ljeta pojavila u Puli, velika nadanja s kojima je film iščekivan izvrgnula su se u jetku ravnodušnost. Film dijelom nudi razloge za to. Po bazičnoj situaciji sličan Bergmanovoj “Tišini”, Sviličićev film trebao je svoje najjače oruđe imati ondje gdje i Bergmanov: u analizi čamotinje zapadne srednje klase. Tu tematsku jezgru filma Sviličić ocrtava, međutim, relativno stereotipno.

Turizam kao tema

Odnos supružnika pun je općih mjesta, dijalozi na engleskom katkad se doimaju kvrgavo, a dodatni uteg odnosu karaktera je i to što je Bristol Pomeroy kao glumac kudikamo bljeđi od dojmljive Sanse. Ono što je trebala biti čvrsta jezgra filma, ispao je njegov najtanji dio.

U zemlji poput Hrvatske koja tako ovisi o turizmu, neobično je da je tema turizma odsutna iz kulturne proizvodnje. Sviličićev film u tom je smislu rijetka iznimka, a najbolji dijelovi filma upravo i jesu oni u kojima redatelj secira klasne i političke implikacije turizma. Kako živimo u kulturi gdje čak i intelektualci koji se smatraju ljevičarima divane o tome “zašto su konobari neljubazni”, ugodno je vidjeti film koji turizam predstavlja kao ono što on jest - dakle neuvijeno klasni odnos u kojem postoje služeni i sluge, a između njih uvijek vlada dobro prikriveno neprijateljstvo.

To neprijateljstvo u Sviličićevom filmu frca poput varnica, a najočitije je kad se u filmu pojavi Stipe, prijeki, ljutiti vodič kojeg Lučev glumi izvanredno. Tu deromantizaciju turizma Sviličić je naglasio i kamerom pokojnog snimatelja Vedrana Šamanovića. Film je kadriran usko, gotovo nema totala, a prevladava prljavi, jednolični smeđi kolorit: trebalo je doista pravo umijeće da Velebit i Jadran snimite tako neprivlačno.