Virus Covid u posljednjih je nekoliko mjeseci dobrano opustošio i filmsku i muzičku scenu bivše Jugoslavije.
Sada je odnio čovjeka koji je opravdano slavljen u obje. U 75. godini života, u Beogradu je umro Zoran Simjanović, najvažniji jugoslavenski skladatelj filmske glazbe, čovjek kojeg se - a da to nije nimalo bilo pretjerivanje - često nazivalo "srpskim Morriconeom".
Tijekom četiri desetljeća, Simjanović je skladao muziku za oko 60 filmova i 50-ak filmskih serija. Najviša ga je proslavila suradnja s redateljima - vršnjacima iz tzv. praške škole: Srđanom Karanovićem, Goranom Markovićem, Goranom Paskaljevićem i Emirom Kusturicom.
Dvaput je nagrađen za glazbu na festivalu u Puli, a filmovi za koje je komponirao osvajali su najveće filmske nagrade, uključujući Zlatnu palmu u Cannesu, grand prix u Berlinu i nagrade EFA. Može se slobodno reći da su filmske melodije Zorana Simjanovića ozvučile jugoslavenske sedamdesete i osamdesete.
Rođen je 1946. u Beogradu. Muzičko obrazovanje stjecao je u glazbenoj školi "Mokranjac", a tijekom 60-ih zapaženi je akter beogradske pionirske rock scene kao član bendova Siluete i Elipse. Filmskom i TV muzikom počinje se baviti od ranih 70-ih, a prvi zapaženiji zadatak mu je muzika za seriju "Grlom u jagode" (1976) Rajka Grlića i Srđana Karanovića. Druga polovica sedamdesetih zlatno je Simjanovićevo razdoblje: u samo pet godina, on će se premetnuti od potpunog početnika do zvijezde primijenjene glazbe. Već 1977., za muziku u Karanovićevom "Mirisu poljskog cvijeća" dobit će prvu nagradu u Puli. Godine 1978., radit će muziku za posljednji rad Branka Bauera, dječji partizanski film "Boško Buha". Za taj film komponirat će i pjesmu s refrenom "bili su mali za vojnike/a veliki za junake" koja će se često izvoditi na javnim antifašističkim ceremonijama.
Godine 1979. Goran Marković - s kojim je već ranije surađivao - poziva ga da napravi muziku za njegov novi film "Nacionalna kasa". Sukladno klasnom ambijentu serije - onom dokone, besposličarske urbane omladine - skladao je muziku protkanu funkom, popom i discom. Glavnu pjesmu filma otpjevao je Dado Topić, a postala je radiofonijski hit.
U tom periodu, Simjanović prvi put surađuje s tada anonimnim, mladim Emirom Kusturicom kojem će ozvučiti dva prva TV filma, "Nevjeste dolaze" (1978) i "Bife Titanik" (1979).
Kruna te faze Simjanoviće karijere je muzika za film i TV seriju "Petrijin venac" Srđana Karanovića. Film o tegobnom životu srbijanske seljanke s početka 20. stoljeća na velika je vrata uveo u film 23-godišnju debitanticu Mirjanu Karanović. Simjanović je za seriju skladao glazbu temeljenu na srbijanskom folkloru. Beogradski TV kritičar Zlatko Crnogorac je napisao - pogođeno - da je muzika za "Petriju" "soundrack srbijanskog dvadesetog stoljeća".
U trenutku kad je skladao "Petriju", Simjanović je imao samo 34 godine i samo šest godina filmske karijere - no, bio je već superstar jugoslavenske filmske muzike. Pri tom su filmske glazbe koje je komponirao bile zanimljivo raznovrsne. Simjanović se često i rado oslanja na zapadno-balkanski etno, ali se jednako dobro snalazi u pop-u, jazz-u i disku, a za filmove koje ozvučuje kadar je komponirati i efektne songove.
Tijekom nastavka karijere, najčešće će raditi s istim krugom redatelja s kojim je počeo u 70-ima. Napravio je muziku za canneskog pobjednika "Otac na službenom putu" (1985), za "Bure baruta" (1998) i Markovićev "Kordon" (2002).
Od 1993. bio je i profesor primijenjene glazbe na beogradskoj akademiji. Profesura ga je postupno posve povukla, pa je manje skladao, a više predavao i objavljivao udžbenike.