Srpski film Parada otkrio je recept za regionalni filmski hit

Petog vikenda prikazivanja u našim kinima srpski film “Parada” izbio je na prvo mjesto hrvatske top liste, što je rijedak podvig, a znači samo jedno - da se sviđa publici i da ima odličnu usmenu predaju. Naime, u ovako poodmaklom stadiju kino eksploatacije distributer više ne ulaže puno u reklamu i prepušta film da se snalazi kako zna u borbi s novim naslovima koji svakog četvrtka pristižu na repertoar.

“Parada” je očito imuna na takve izazove, jer u odnosu na prošli vikend bilježi povećanje gledanosti od 15 posto i u ukupnom zbiru ima impresivne 63 tisuće i 24 gledatelja.

Nova, stara rasprava

Ovakvim ritmom mogla bi ih sakupiti između 80 i 100 tisuća i prestići najgledaniji hrvatski film protekle sezone, “Koka i duhove” Danijela Kušana (dosad 76 tisuća i 108 posjetitelja).

Prvi put u protekla dva desetljeća jedan će srpski film (u čijem su financiranju sudjelovali i naš Hrvatski audiovizualni centar te Eurimages, filmski fond Europske unije) biti gledaniji od hrvatskih - i to na njihovom, domaćem terenu. Koliko god se to donedavno činilo nerealnim, uspjeh “Parade” ponovno otvara raspravu o relevantnosti regionalnog filmskog tržišta.

Uhodana rutina

Za televizijske proizvode to je već odavno uhodana rutina, hrvatske sapunice prikazuju se posvuda, od Srbije do Slovenije, bosanska humoristična serija “Lud zbunjen normalan” također je hit u regiji, a “Naša mala klinika” svojedobno se realizirala kako u slovenskoj tako i u hrvatskoj verziji.

Televizija je prva razbila granice među susjedima, jer je u pitanju komercijalna prinuda: sapunica ili humoristična serija ne može se pokriti, a ponešto i zaraditi, ukoliko ne računa na čitavu regiju i - ne dao bog - poneko tržište u Srednjoj ili Istočnoj Europi.

Kod filma situacija je ponešto drukčija: financiranje je u samom početku pokriveno od strane matičnih filmskih fondova i nije baš presudno hoće li hrvatski film ostaviti osobitog traga u bosanskim ili slovenskim kinima. Veći je problem što nam je kinematografija tako postavljena da nije važno hoće li taj film imati odjeka u Hrvatskoj!

Postrani od zamjetnog rezultata filma “Koko i duhovi”, nije li simptomatično da je autsajderski erotski omnibus Irene Škorić “7 sex 7” u prvom vikendu prikazivanja skupio više gledatelja nego svi laureati lanjskog pulskog festivala, “Kotlovina”, “Ćaća” i “Josef”.

Filmovi nam nisu loši, ali su introvertni i inertno plasirani u kina: nema šanse da dočekaju peti vikend prikazivanja, a kamoli da se pritom i probiju na prvo mjesto top liste, kao što je uspjelo “Paradi”.

Uspjeh u regiji po svoj prilici ne bi obogatio naše filmaše (trebalo bi skupiti bar milijun gledatelja diljem bivše Jugoslavije, pa da producent zabilježi kakav- takav profit, jer prikazivač i distributer uzimaju više od pola prihoda), ali bi im ojačao poziciju i olakšao pristup srpskim ili slovenskim filmskim fondovima, što nije zanemarivo.

Iznevjerena očekivanja

“Parada”, međutim, upozorava na nešto drugo: potrebno je imati efektan i originalan koncept poput onog Srđana Dragojevića (u žanru akcijske komedije pomiješane su teme Gay Pridea i “bratstva” među veteranima ratova iz prošlog desetljeća), redatelja koji pritom i sam nije uvijek znao napipati dobitnu formulu.

Kada je pripremao film “Mi nismo anđeli 2”, očekivao je da će u Hrvatskoj skupiti 100 tisuća gledatelja, no imao ih je tek nešto više od 10 (u Srbiji ih je zgrnuo 700 tisuća).

Prošla vremena

Vremena kada su komedije situirane u beogradski ambijent izmamljivale smijeh u Zagrebu ili Splitu nepovratno su prošla. Dragojevićev spektakl “Sveti Georgije ubiva aždahu” u nas nije ni igrao u regularnoj distribuciji, unatoč tome što je glavnu ulogu u njemu igrala naša Nataša Janjić: ponajprije, kazališni komad Dušana Kovačevića, po kojem je film snimljen, nikad nije zaživio na našim pozornicama, a i tema se ticala prvenstveno srpske povijesti. “Parada” je zato univerzalna, jer je homofobija podjednako prisutna u svim dijelovima regije - a i šire, iskustvo zajedničkog rata izloženo je kroz prizmu humora (stazu tom postupku utrle su i u nas rado gledane bosanske tragikomedije “Ničija zemlja” i “Gori vatra”), radnja se djelomično odigrava u Hrvatskoj, a glume i naši Goran Navojec i Dejan Aćimović. Ne čudi što film tako izmamljuje smijeh u hrvatskim kinima.

Nije lako lokalni uspjeh pretvoriti u hit u čitavoj regiji. Nogometni retro spektakl “Montevideo, bog te video”, koji je u Srbiji vidjelo pola milijuna gledatelja, u hrvatskim kinima nije ni prikazivan, dva slovenska megahita - dječja komedija “Na naš način” i erotska melodrama “Pijetlov doručak” - također nisu našla hrvatskog distributera, unatoč tome što je u potonjem zapaženo figurirala Severina.

Zato je “Kajmak i marmelada” Branka Đurića postigao odličan rezultat - u nas ga je vidjelo 26 tisuća gledatelja.

Vještina snalaženja

Ni hrvatski blockbusteri “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Što je muškarac bez brkova” nisu bili hitovi u regiji (iako ih se gledalo na piratskim VHS kazetama i DVD-ima u Bosni i Srbiji), ali je zato veteran Rajko Grlić postigao lijep uspjeh s “Karaulom”, ekranizacijom romana Ante Tomića “Ništa nas ne smije iznenaditi”: film je u Hrvatskoj imao 47 tisuća gledatelja, a u Srbiji čak 100 tisuća, pa bi o toj vještini snalaženja u regiji - koju je naučio još u bivšoj Jugoslaviji - mogao držati predavanja mlađim kolegama.