SLAVNI STAND UP KOMIČAR PRED NASTUP U HRVATSKOJ 'Koja je razlika između Hrvata i Nijemaca? Pa vi ste više kao Irci...'

Glumac i stand up komičar Dylan Moran, kojega još nazivaju Oscarom Wildeom komedije , dolazi u Hrvatsku, točnije u Zagreb (28. veljače u kino Studentskog centra) i u Split (3. ožujka, Dom HV Lora) predstaviti novi show 'Off The Hook'. Zvijezda serija i filmova 'Black Books', 'Shaun of the Dead' i 'Calvary' trenutačno je na europskoj turneji, a razgovor je vođen telefonski upravo u nedjelju popodne dok se Moran spremao za nastup pred švicarskom publikom. Nekako idealno da prvo pitanje odradi ispipavanje pulsa komičara kad nije na daskama koje život znače.

Tko uopće želi razgovarati u nedjelju popodne osim ako nije na turneji?

- Ha, ha! To je istina. Nije da bježim od kuće. Bio sam sa svojima za vrijeme božićnih blagdana. U biti sad je najbolje, nema još napetosti. Svi smo svježi, turneja je tek počela.

Ponovno dolazite u Hrvatsku. Zašto uopće itko ima potrebu doći ovdje?

- Ha, ha! O, volim Hrvatsku. Uvijek se dobro provedem kod vas.

Jeste li već posjećivali Hrvatsku kao turist?

- Jesam. Bio sam u Dubrovniku, zatim vidio otok Hvar i još jedan otok kojem se ne mogu sjetiti imena, a tura je završila u Splitu... Kad bolje razmislim, bilo nam je fantastično.

Nalazite li Hrvate zanimljivima da biste mogli zbijati šale na naš račun?

- Za Hrvate se u širem smislu tek čulo u 20. stoljeću, bar je to moj slučaj. Mislim, ima tu puno naslaga ispod nabacane povijesne prašine i kamenja, morao bih dugo kopati kako bih vam mogao pogoditi mentalitet, kao što bih i morao dobro znati što se događalo u tom dijelu Europe. Možda bih i mogao. Po onome što sam mogao sâm uočiti, Hrvati su ljudi puni duha i dobrog raspoloženja.

Hvala na komplimentima.

- Imate li drugačije iskustvo?

Svakako je drukčije iskustvo kad se radi o vlastitoj sredini.

- Pa nisam pretjerano primijetio gunđanje i depresiju. Mislim, toga ima svuda i tome se treba osobno odupirati.

Ok, ajmo možda na jednostavniji način, koja je po vama razlika između Hrvata i Nijemaca?

- Hrvati su više kao Irci (smijeh).

U kojem smislu? Nije valjda u onom: katolici i vole popiti?

- U biti, osjećam određene poveznice u mentalitetu, to isticanje emocija u komunikaciji, ta temperamentnost.

Kako gledate na politički korektne šale?

- Rekao bih to na sljedeći način: ako kao komičar uvrijedite nekoga, onda nećete imati dobar doskok. Bolje je bez toga. Neki ljudi svakog jutra ustaju rano i onda čekaju da ih netko uvrijedi tijekom dana. Ja nastupam pred takvim ljudima, a ne nekim drugima. Putujem po svijetu i savjest mi nalaže da ne mogu vrijeđati druge. Sve što imamo jest to da imamo jedni druge. Ja nemam želju nazivati ljude pogrdno bez nekog valjanog razloga. Ne mislim ni da se na taj način može postići neka univerzalna pravda, u smislu da se neka grupa optuži da je potpuno u krivu ili ovakva ili onakva kako bi se neka druga skupina ljudi zabavila. Na duge staze to nema učinka. Ako samo pogledamo povijest, jest da su se radile i dobre i loše stvari, ali nitko nije bio stalno u krivu i nitko stalno u pravu. Uglavnom, uopće se ne brinem i ne razmišljam o tome, o toj političkoj korektnosti, govorim o onome o čemu želim govoriti. Govorim to ljudima na svoj određeni način. Ako oni to ne razumiju, mislim na humor, onda vjerojatno ne pripadaju mojoj ciljnoj skupini ili su jednostavno drukčije vrste osoba. Ni to ne uzimam previše k srcu jer svi mi imamo svoj osobni način dešifriranja jezika, ljudi i situacija. Ujedno, to je ono u čemu najviše uživam dok sam na pozornici, a to je gledati i slušati reakcije ljudi jer ovisno o sredinama, okidači rade drukčije.

Kad smo kod toga, postoji jedna zanimljiva konstatacija da smo se u prošlosti smijali komičarima i ozbiljno slušali političare, danas se pak smijemo političarima dok komičare ozbiljno slušamo. Slažete li se s time?

- Dobro rečeno i mislim da je ta tvrdnja, nažalost, sve više istinita. Pogotovo u zadnje dvije-tri godine, ako ne i cijelo desetljeće. Mislim, i ovo danas što radi Donald Trump u Americi... To je bolje ne komentirati. S jedne strane ta tvrdnja u biti djeluje prilično zastrašujuće, tjeskobno. To je pravi horor, je.... noćna mora! Smijati se tome još je veća noćna mora, kao da se smiješ smaku svijeta. Grozno!

U neku ruku i obvezujuće prema vašem pozivu.

- Da, u neku ruku, ali ja bih ipak da se ljudi na mojim showovima smiju od srca manje strašnim stvarima.

Što vas posebno stimulira u tome da budete stand up komičar?

- Možda to što me ništa ne stimulira da bih bio nešto drugo u životu. Ovako sam puno opušteniji. Mislim da je za svaki posao kojim se čovjek odluči baviti važno da odgovara njegovu temperamentu. Koliko god je to moguće, naravno.

Sitcom 'Black Books' bio je uspješan pet sezona, no to je bilo krenulo 2000. godine. Nedostaje li vam taj format sitcoma ili ste ga jednostavno zauvijek napustili jer vam iz nekog razloga nije odgovarao?

- Drago mi je ako vam se 'Black Books' svidio, no tko zna, možda bude nastavka nekog jubilarnog karaktera. Trenutačno pripremam jedan program baš za male ekrane i prilično je neuobičajen. Trebao bi imati natruhe sitcoma, ali ne bi se snimao pred studijskom publikom. Mislim da televizijska publika već desetljećima gleda iste formate i da upravo formati trebaju biti osvježeni, onda će i sadržaj još više dobiti na važnosti. Show koji smišljam trebao bi imati i nešto od realityja u sebi jer bi se dobrim dijelom naizgled bavio običnim ljudima, njihovim životima i dnevnim ritualima; odlasci i dolasci na posao, njihove rasprave i svađe, a ponajviše razmišljanje o životu i tome kamo oni trebaju voditi svoj život, tj. kamo ih je život doveo. Poanta je da im show omogući dovoljno vremena da mogu razmišljati o svojem životu. Mislim da smo svi stalno u nekoj programiranoj jurnjavi za koju ni sami nismo sigurni koliko ima smisla. Trčimo za poslom, za novcem, djeca nam rastu u svojim svjetovima, mi starimo kraj njih, oni sazrijevaju nekako mimo nas. Mislim da nam svima treba pet minuta kako bismo sjeli i zapitali se: "Što ja, dovraga, radim?!" Ovako kad vam pričam to možda ne zvuči nešto posebno zanimljivo, ali je stvar u tome da želim prikazati show upravo o tim i takvim običnim ljudima.

Nešto kao 'Smisao života'? Ali se ne referiram na Leteći cirkus Montyja Pythona.

- Da, upravo nešto na temu smisla života. Zašto se trudimo kupiti kuću, imati auto, posao? Je li to naša svrha? Mislim, nema tu puno filozofije, ili nečega u pozadini. Tu bi ljudi samo trebali pričati. Mislim, to je moja filozofija; ako te zanima što misli, recimo, tvoj partner, onda je najbolje razgovarati s njim, ili ako želiš znati što ti djeca misle, onda ih probaj saslušati. Mi odrasli često samo patroniziramo, a ne trudimo se dovoljno saslušati ih. Djeca nam stalno šalju poruke, samo je stvar u tome registriramo li ih kako treba.

Koji su vam planovi u vezi s filmskim ulogama?

- Možda nećete vjerovati, ali nikad nemam planove za filmske uloge. Jednostavno pustim da zazvoni telefon i da mi agent kaže da sam dobio ulogu. U tom svijetu je tako za mene. Kad je u pitanju televizija, pripreme su opsežnije i traju dulje, kao i kontakti s ljudima. Za film je dovoljan jedan telefonski poziv, a nakon toga poštom dolazi scenarij. Tada jedino što trebate reći jest da pristajete ako vam se sviđa scenarij, ili odustajete ako vam se ne sviđa. Uglavnom, jedan telefonski poziv zna prilično uskomešati do tada mirno nedjeljno popodne.