Američki pisac Thomas Pynchon (1937.) stekao je ugled kultnog pisca na vrhuncu hipijevske ere nizom romana poput “Dražbe predmeta 49” (1966) ili “Gravity Rainbow” (1973). Samozatajni Pynchon - koji nikad u životu nije dao intervju - pisao je eksperimentalne romane pune metafikcijskih dosjetki, digresija, obrata i teorija zavjere koji do danas utječu na suvremenu prozu.
Zamršen i pripovjedno “neuredan”, Pynchon važi za pisca kojeg je nemoguće ekranizirati. A upravo tog “nemogućeg” posla latio se američki redatelj Paul Thomas Anderson (“Boogie Nights”, “Magnolia”) koji se prihvatio ekranizacije Pynchonovog novijeg romana “Inherent Vice”. Istina - mnogi - uključujući kontroverznu kritičarku New York Timesa Michiko Kakutani - smatrali su taj Pynchonov kasni roman svojevrsnim “Pynchonom light”, njegovim najdostupnijim i najčitljivijim djelom. No, unatoč tome, sa zanimanjem se iščekivalo kako će se jedan od najosebujnijih američkih režisera srednje generacije nositi s enigmom nesnimljivog pisca.
Kao u pravom noiru
Odgovor je sad pred nama: “Inherent Vice” (Skrivena mana) pred hrvatskom je publikom, doduše, samo kao video premijera. Ambijentiran u Kaliforniju 1970., “Inherent Vice” smjesa je postmodernističkog eksperimentalnog krimića te posvete hipijevskoj eri. Junak knjige i filma je privatni detektiv Doc Sportello ( Joaquin Phoenix), hipijevski furež koji u filmu izgleda kao imitator Neila Younga.
Jednog dana- kao u pravom noiru - na Sportellova vrata dolazi fatalna žena: njegova bivša cura (sjajna Katherine Waterston), sada ljubavnica građevinskog tajkuna ( Eric Roberts) kojeg - kako tvrdi- žena hoće strpati u ludnicu.
Katherine Waterston u ulozi fatalne žene
Ona od Sportelloa traži pomoć, a taj ortodoksno marlowljevski početak uskoro će nas odvesti na vrtuljak bizarnosti hipijevske ere. Tijekom Sportellove istrage, filmom promiču marksistički crnačke bande, rasistički bijeli bajkeri, građevinski špekulanti, tečajevi za jogu i saloni za masažu, a u ludom pynchonovskom svijetu sindikat zubara šverca kokain na džunkama, FBI organizira klinike za rehabilitaciju, a fašistoidni sustav i organizirani kriminal isprepleteni su kao babuške.
Psihoaktivni vrtuljak
Andersonov film prati Pynchonov predložak vjerno, a pri tom se nižu scene koje su poput malih audiovizualnih eseja o 70-ima. Od odjeće, teksture i neonskih natpisa, do uvijek briljantne muzike Johna Greenwooda ('Radiohead'), “Skrivena mana” je - ukratko - gozba za retro-fetišiste. “Inherent Vice” je nakon američke premijere podijelio mišljenja. Mnoge klasičnije gledatelje film će izbezumiti zamršenom fabulom i indolentnim, svjesnim dramaturškim neredom. Ima istine u tvrdnji britanskog kritičara Jonathana Romneya da se gledajući “Skrivenu manu” gledatelj osjeća kao “gost na tulumu na kojem jedino on nije napušen”.
Ali, unatoč tomu “Inherent Vice” mi je zanimljiviji od dva prethodna Andersonova filma - “Bit će krvi” i “Master”. Nakon dva filma koji su bili grandiozni, ali koji su nam u osnovi 120 minuta ponavljali nešto što smo već shvatili, P. T. Anderson se odlučio film u kojem - ni on baš nije sve shvatio! Snimio je film koji ima glavnu vrlinu Pynchonove proze: gledajući se, osjećate se kao na psihoaktivnom vrtuljku i ni približno ne slutite što slijedi iduće.
Službeni trailer filma
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....