Stvarnost je baš uvijek čudnija od fikcije, a nigdje to nije jasnije prikazano nego u filmu "Reality". Nakon prošlogodišnje premijere na Berlinskom festivalu i unatoč fantastičnim kritikama potpuno je nezapaženo prošao u kinima pa ‘sletio‘ na HBO Max. Jednako nezapaženo, rekao bih, jer su mi ga algoritmi na Maxu iskopali pa ponudili tek prije koji dan.
I dobro da jesu jer ako "Reality" niste još pogledali, svakako biste trebali. Riječ je o 82 minute dugom, gotovo eksperimentalnom filmu koji ne samo da se temelji na istinitom događaju, film doslovno jest - istinit događaj. Ili da malo pojasnim: kompletan scenarij, dijalozi i događaji su, od riječi do riječi, do u zarez, i u realnom vremenu preuzeti iz pisanih transkripta agenata FBI-a. Ništa nije dodano niti oduzeto od onoga što su snimili tijekom stvarnog događaja. Tu leži čarolija ovog upečatljivog djela čiji gorak okus još dugo ostaje s gledateljem.
O čemu je riječ? Reality Winner (tko pobogu u stvarnom životu ima takvo ime?) stvarna je osoba, veteranka američkih zračnih snaga, koju je Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) zaposlila kao prevoditeljicu osjetljivih terorističkih transkripata jer odlično poznaje arapski, perzijski, paštu i dari.
U NSA-i je imala pristup i nizu drugih osjetljivih dokumenata, a optužena je da je portalu Intercept doturila tajno izvješće koje dokazuje rusko uplitanje u američke izbore na kojima je pobijedio Donald Trump.
Priča, a mislim na stvarni događaj, prilično je nevjerojatna jer gotovo odmah nakon što je Intercept objavio povjerljive informacije, FBI je pokucao na vrata Reality Winner, a čini se kako su nemarni novinari sami otkrili svoj izvor. Dokumente su, naime, skenirali i bez ikakve cenzure poslali natrag (!?) Agenciji kako bi potvrdili njihovu vjerodostojnost.
Po tim skenovima ubrzo je utvrđeno tko ih je skinuo iz sustava i isprintao, a Reality je ‘zločin‘ priznala i na kraju je osuđena na najdulju zatvorsku kaznu za takvo djelo u američkoj povijesti, a to je pet godina. Odslužila je četiri.
Film prati isključivo njezino uhićenje. Jednog jutra ona parkira automobil ispred svoje kuće, a dočekaju je dva agenta u civilu. Reality glumi senzacionalna Sydney Sweeney, a jednako senzacionalni su glumci koji portretiraju agente FBI-a, Josh Hamilton i Marchant Davis.
Način na koji oni od tog trenutka pa do uhićenja razgovaraju i na koji je ispituju toliko je nadrealan da bi autori, da je riječ o izmišljenom scenariju, sigurno bili optuženi da su sve neuvjerljivo i naivno smislili. Jer kako bi se pobogu takav slučaj mogao dogoditi i na takav način.
Međutim dogodio se upravo tako i taj jezivi, lažno uljudni pristup agenata FBI-a, birokratiziran i ‘obazriv‘ do granice boli puno je strašniji i šokantniji od fiktivnih koje gledamo u inače ‘izmišljenim‘ ispitivanjima sumnjivaca.
Ili, da još pojednostavnim, ovako bizarna epizoda ‘Zone sumraka‘ još nije snimljena.
Većim dijelom, barem u početku, čini se da agente više zanimaju trivijalne informacije o životu osumnjičene i njeno susjedstvo nego ono po što su došli.
"Imate psa? Otkud vam? Imate li još kojeg ljubimca? Mačku? A gdje ona sad? Na krevetu? Ili ispod? Jeste li sigurni da je tamo gdje kažete? Kako će reagirati na strance? Što voli jesti? Kako vam se otključava mobitel? Možete li mi pokazati? Nemojte dirati uređaj, samo mi pokažite? Hoće li psu biti vruće ako ga izvedete? Dižete utege? Koliko? Gdje podučavate jogu?Aha, ali taj vaš pas..."
Na trenutak sve skupa izgleda kao ćaskanje troje ljudi koji su se slučajno našli na istom mjestu pa sad ni sami ne znaju kako da prikrate vrijeme, ali pitanja agenata se s vremenom iz izvještačeno ležernih krenu ritmički prema puno ozbiljnijima, pa i meta i gledatelji znaju da po Liberty neće završiti ugodno. Agenti je polako, ali sigurno uvlače u mlinac i melju dok se sama ne raspadne na komade.
Osim što je tako odglumljen, film je jednako suzdržano režiran i produciran, a redateljica Tina Satter lukavo i spretno koristi ono malo filmske čarolije s kojom možem raditi, a da ne nagrdi dokumentarističko lice svog djela. Tu i tamo ubacuje kadrove samih transkripata pa gledatelj u realnom vremenu može pratiti s koliko točnosti glumci ponavljaju rečenice snimljene za stvarnog događaja, a zgodan je štos u kojem se spominju izrazi i imena koji su tajni. U transkriptu su te rečenice precrtane markerom, a u scenama glumac koji ih izgovara jednostavno utihne i nestane iz kadra kao u kakvom hororu.
Satter je po istom transkriptu prvo napravila hvaljenu kazališnu predstavu, a ‘Reality‘ joj je prvi igrani film. To se doduše i osjeti, a možemo se samo zapitati što bi s ovakvim materijalom tek napravio neki majstor detalja poput Davida Finchera.
Prevoditeljicu na kraju uhite, a doznajemo da su se dokumenti koje je javno objavila kasnije bili ključni za istragu Senata. Reality se tako u stvarnom životu možda i preziva Winner, ali na kraju je ostala- gubitnica.