Nije lako pozicionirati ciljnu publiku najuspješnijeg španjolskog filma u prošloj godini. Domaći prikazivač dao mu je preko vikenda i rane poslijepodnevne predstave, nadajući se privući i klince, no reklo bi se da to baš nije funkcioniralo: u subotu u 1 iza podneva našlo nas se u CineStaru u Branimir Centru svega desetak gledatelja. Istina, protagonist filma je 12-godišnji dječak (impresivno ga igra mali Lewis MacDougall), međutim, njegova majka (Felicity Jones iz blockbustera “Rogue One”) umire od raka, sa suviše pedantnom bakom (Sigourney Weaver) nikako da uspostavi pravi kontakt, a povrh svega u školi ga zlostavljaju pakosni vršnjaci. Svake noći sanja da se obližnja crkva urušava i da nikako ne može zadržati majku koja pada u provaliju, no štošta toga se promijeni kada sedam minuta iza ponoći pred njegov prozor počne dolaziti drvo tise u obliku giganta i odluči mu ispričati tri bajke s neočekivanim krajem. Najzanimljivije je da se tijekom tih dijelova igrani film pretvara u animirani vrlo osebujnog crteža, pa je u pitanju hibrid kakav u kinima već dugo nismo vidjeli.
J.A. Bayona tako nešto si može dozvoliti. Već je njegov prvijenac “Sirotište” (2007.) bio najveći španjolski hit toga razdoblja, zvali su ga i u Hollywood, ali kad tamo nije dobio ponude koji bi ga zaintrigirale, shvatio je da i iz svoje domovine može raditi filmove za međunarodno tržište. Film “Nemoguće” (2012.) bio je za to dobar primjer, snimljen je po istinitoj priči Španjolke čija je obitelj preživjela tsunami tijekom božićnih blagdana na Tajlandu, no glavne uloge igrali su međunarodne zvijezde Naomi Watts i Ewan McGregor te tinejdžer Tom Holland, budući Spider-Man. Španjolski majstori specijalnih efekata dočarali su prizore katastrofe potpuno na razini holivudskih, ukratko, čemu putovati u svijet kad se sve može napraviti i kod kuće.
Pa dok je lako zamisliti da je film “Nemoguće” proizvela neka velika holivudska kompanija, to sa “Sedam minuta nakon ponoći” nije slučaj. Vrlo radikalno prelamanje potresnih dramskih situacija s hororom i bajkovitim motivima Bayoni u Hollywoodu nikad ne bi odobrili, no on je opet napravio film za svjetsko tržište: radnja se odigrava negdje u Engleskoj, tamo se uglavnom i snimalo, a u glavnim ulogama je međunarodna glumačka postava (u epizodi se pojavljuje Geraldine Chaplin, nekoć muza Carlosa Saure, koja je igrala u oba prethodna redateljeva filma).
Kako to sve skupa funkcionira? Dosta dobro, prizori snoviđenja izvedeni su sjajno, drvo koje hoda i govori glasom Liama Neesona puno je uvjerljivije nego u drugom dijelu trilogije “Gospodar prstenova” Petera Jacksona, a odnosi dječaka, njegove majke i bake fino su nijansirani. Utjecaj redateljeva mentora Guillerma Del Tora je očit, pogotovo njegova “Panova labirinta”, međutim, dok u potonjem autor ima hrabrosti ostati u svijetu mašte, Bayona završava svojevrsnom pedagoškom poukom. I to je jedini ozbiljniji prigovor koji se može uputiti njegovu filmu.