Moja Maša je prekrasna, kreativna žena koja boluje od teške bolesti. Nije ostvarena u ljubavi, a u filmu pratimo njezin susret sa starom ljubavi, koji se događa na zagrebačkom Zrinjevcu uoči Adventa - priča Dora Fišter Toš o naslovnoj ulozi Maše u kratkom igranom filmu “Više ne znam ko smo mi”, filmskom prvijencu novinara te kazališnog i filmskog kritičara Borisa Homovca.
- Dora Fišter Toš spada u samozatajne glumice koje se ne bave svojim PR-om po društvenim mrežama i eventima. Po tome ona možda i nije glumica koja traži pozornost u svakom trenutku. Kad sam tražio glavnu glumicu, sjetio sam je se jer sam tražio osobu koja će se pred kamerom uspjeti identificirati kao Maša, lijepa žena u kasnim tridesetima s tajnom. Dora posjeduje neku tugu u pogledu, ima prirođenu eleganciju i finoću u pokretu, što je sasvim sigurno odraz njezinih strozzijevskih gena - kaže Homovec koji je svoj film snimao tijekom Adventa u Zagrebu.
Poput filmskog lika
“Više ne znam ko smo mi” posvećen je uspomeni na Roberta Budaka, glumca koji u filmu tumači odvjetnika Hrvoja, a koji je samo mjesec dana nakon snimanja preminuo u dvadeset i sedmoj godini.
Uz Doru i Roberta, u filmu, koji na Pulski filmski festival dolazi s najavom koja glasi “Jedna žena, jedan muškarac, devet godina poslije...”, igraju još Luka Dragić, Mislav Čavajda, Biserka Ipša, djevojčica Bruna Romac, Ljiljana Bogojević i Bojana Gregorić Vejzović.
• Je li Dori bilo teško uživjeti se u ulogu Maše?
- Volim reći da ja Mašu nisam odglumila. Zapravo, uvijek se trudim da ne glumim, nego se nastojim zaista osjećati poput svog filmskog lika. Što se ovog filma tiče, pravi je izazov bilo snimati ga u predbožićnim gužvama na zagrebačkim ulicama. Koristili smo blagodati okićenog grada u vrijeme najveće gužve i bogate rasvjete u samom centru grada. To nam je s jedne strane otežalo posao, ali je i dalo draž našem malom filmu - kaže Dora koju pitamo slaže li se s Homovcem koji tvrdi da ona po svojoj fizionomiji podsjeća na urbane i moderne francuske glumice, zbog čega je neki naši redatelji nepravedno zaobilaze.
Stare navike
- Pa, recimo da bih u Francuskoj možda bolje prošla (smijeh). Moguće je da se kod nas snima dosta filmova s ruralnom tematikom i u takvom filmu neko ‘urbano’ lice teško može proći. Ali, s druge strane, ima danas i filmova i serija s urbanom tematikom, a i internet je zanimljiva niša pa se otvaraju neki novi formati koji se mogu vrlo kvalitetno snimiti čak i mobitelom. Ove sam godine sa Sergejem Stanojkovskim snimila baš jedan takav poetry film, koji je bio i na nekoliko festivala. A i dalje smišljamo nove projekte s novim tehnologijama i formatima - objašnjava Dora koju pitamo zbog čega u našim filmovima gotovo uvijek gledamo iste glumce.
- Jer je to ljudski. I u McDonald’su uvijek naručujete isto. Ljudi vole isprobano, provjereno... Naravno, postoje i oni koju su skloni eksperimentiranju, ali mislim da kao ljudi uvijek težimo sigurnosti. A onda je tu i to što se ljudi vežu za ljude. Naviknemo se na nekoga i to teško mijenjamo - kaže glumica koja je pripadala jakoj ženskoj klasi na Akademiji dramskih umjetnosti što su je uz nju činile Zrinka Cvitešić, Leona Paraminski, Marija Škaričić, Olga Pakalović...
- Drago mi je da smo baš sve pronašle svoje mjesto jer na ovom planetu ima mjesta pod suncem za svakoga od nas. A kad još uzmete u obzir da su sve to prekrasne, talentirane, mlade žene, pa gdje nam može biti kraj? - kroz smijeh govori Dora kojoj su redatelji dodjeljivali uglavnom uloge šašavih i otkačenih žena, poput role Bibe u hit-seriji “Odmori se, zaslužio si” i uloge Goge u filmu “Sve najbolje”.
- S tim se mogu samo djelomično složiti jer sam, recimo, u filmu ‘Ne dao Bog većeg zla’ Snježane Tribuson igrala mirnu, staloženu, samozatajnu djevojčicu. No, svakako mi je drago što u Homovčevu filmu igram ženu svojih godina, zrelu, staloženu, ali nesretnu. Uživam i u tome što u predstavi ‘Tramvaj zvan žudnja’ igram nadasve ženstvenu Stellu, punu ljubavi ali životno neostvarenu, dok u ‘Igri u dvoje’ tumačim ženu koja se ozbiljno bavi propitkivanjem odnosa sa svojim životnim partnerom. Dakle, ima tu ozbiljnih uloga, ali točno je da u sebi nosim neku prirodnu vrckavost i šašavost. Oduvijek sam bila sklona komediji - priznaje nasljednica glumačke dinastije Strozzi.
Dora je, naime, unuka glumice Elize Gerner i Tita Strozzija, jednog od najvećih hrvatskih umjetnika prošlog stoljeća. Premda je Dora nastavila teatarsku tradiciju svoje obitelji, nikad nije naglašavala iz kakve obitelji dolazi.
Bakini savjeti
- Nisam ja bježala od toga, samo sam kao vrlo mlada osoba imala potrebu pronaći svoj prostor u kojemu se mogu identificirati, potvrditi i izgraditi na osnovi toga što sam sama napravila. Jer, naravno da nekome pripadamo, odnekud smo došli. Jako volim svoj obiteljski background i bez obzira na to što radila u životu, ta činjenica da smo jedna od najstarijih kazališnih dinastija u Europi ostaje nepromijenjena - kaže glumica koja poslovno nije vezana ni uz jednu kazališnu kuću.
- Iskreno, ne znam otkud mi ta ideja da budem slobodnjak, ali oduvijek sam tome težila. I inače sam slobodna duha, paše mi takav način egzistiranja na ovom planetu. Šaroliko je i samim time kreativno. Možda nema sigurnosti, ali što je danas sigurno? - govori unuka Elize Gerner.
• Je li joj njezina baka, dramska prvakinja HNK, ikad davala savjete o glumačkoj profesiji?
- Baka mi je dala mnogo savjeta, što privatnih, što vezanih za posao. Prenijela mi je mnoge mudrosti budući da je vrlo dugo živjela. Bila je svestrana, imala je mnogo iskustva. Iako mladi ljudi ne vole kada im se govori što da rade i kako da žive, ostaju rečenice naših starih koje nam poslije zvone u glavi kao najveće blago nasljedstva - kaže majka troje djece - Eve, Julije i Andreja - koja sasvim ispunjavaju njezino slobodno vrijeme.
- Slobodno vrijeme najčešće provodim s djecom, brinem se o njihovim zadaćama, aktivnostima, terminima, općenito brinem o svojem kućanstvu i obitelji i tu posla nikad ne nedostaje. A kada nema ni tih obaveza, tada jednostavno uživam u životu. Čitam, hodam, meditiram, gledam filmove i serije, idem na jogu, družim se s prijateljima, kuham... - priča Dora koju hvale kao sjajnu kuharicu.
• Koji su njezini kulinarski specijaliteti?
- Ništa posebno. To je kao hrana u vrtiću. Sve što djeca vole, od bolonjeza do pohanaca ili gulaša, razna fina variva, a može i sarma ili štrudla. Moja djeca jako vole jesti to što ja kuham, ali nisam sigurna da je to sad neka suvremena kulinarka. Više onako, što bi se reklo, bakina kuhinja. Ali dobro, salata od kvinoje s povrćem, sjemenkama i datuljama je zanimljiva i vrlo ukusna, ali i idealna za vruće ljetne dane koje ću provesti sa svojom obitelji. Imam još i neke ljetne obaveze, gostovanja s predstavom, ali baterije ću uglavnom ovo ljeto napuniti na Šolti. Na jesen me čekaju novi izazovi - kaže Dora Fišter Toš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....