Pavo Marinković nije baš u zavidnoj situaciji što je proglašen umjetničkim ravnateljem Pula film festivala samo nekoliko mjeseci prije no što će se ta manifestacija održati: točno kada još se ne zna, ovisi o situaciji s epidemijom koronavirusa. Za tu je funkciju poprilično kvalificiran jer je magistrirao dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a deset godina je radio u tom zvanju u dramskoj redakciji Hrvatske televizije.
Budući da mu je supruga Austrijanka, diplomatkinja, puno vremena provela u Češkoj i Rumunjskoj, i on je tako živio između Zagreba, Beča, Praga i Bukurešta. Uspješan je dramski pisac, peterostruki dobitnik nagrade "Marin Držić" za najbolje dramsko djelo, režirao je tri igrana filma (među njima i kontroverzno "Ministarstvo ljubavi") i jedan dokumentarni, procjenjuje projekte i scenarije za europski program MEDIA te za Mannheim Meeting Place, koprodukcijski sajam filmskog festivala u Mannheimu, aktivno vlada engleskim i njemačkim jezikom (pasivno i češkim), a bavi se i prevođenjem.
Bolje sam ga upoznao dok smo bili umjetnički savjetnici za dugi igrani film u Hrvatskom audiovizualnom centru pa dok sam se ja prilično doslovno držao dostavljenih scenarija i sinopsisa, on je imao puno širi pristup, ponašao se poput producenta koji je procjenjivao kakve pojedini projekt ima šanse za međunarodni odjek, znao je sve o autorima i njihovoj učinkovitosti, ukratko, nimalo ne čudi što se tako spretno kreće u europskim filmskim krugovima.
Zanimalo me kako mu se da gnjaviti Pula film festivalom kad u pripremi ima vrlo zahtjevan projekt o Jimmyju Lyggettu, američkom tamnoputom sportašu koji je pripremao boksačku reprezentaciju NDH, međutim, dobio sam vrlo jednostavan odgovor: "Ako se tog posla neće prihvatiti netko iz naše branše, zasjest će neki politički kadar i onda se možemo oprostiti s festivalom koji godinama (dodajem - pa i desetljećima - op.a.) ne koristi svoj potencijal. Meni to neće biti uhljebljenje, imam film na kojem treba još dosta raditi, ako me otjeraju, fućka mi se".
Lista gostiju
Kaže, možda se toga ne bi ni prihvatio da nije u prvoj polovici prošlog desetljeća posjetio rumunjski međunarodni festival u Cluju, koji ga je oduševio svojim konceptom. Od Bukurešta, glavnoga grada Rumunjske, pa do Cluja treba se voziti autom sedam sati, no to nije problem da se sve projekcije ispune do posljednjeg mjesta.
To je privatni festival koji dotira država, pomaže mu i to što je Cluj sveučilišni centar, a rumunjski film ima svjetsku reputaciju, pa skauti međunarodnih festivala još puno prije rezerviraju svoje adute: zanimljivo, "Rumunjski dani" samo su jedan njegov dio, ostatak zapremaju intrigantna ostvarenja drugih svjetskih kinematografija. Lista gostiju nešto je na čemu bi Pula trebala učiti, tu dolaze utjecajni filmski profesionalci, šefovi festivala kao što je njujorška Tribeca, i više ih zanima program filmova koji se tek snimaju, nego oni završeni, jer su ti još ranije rasprodani.
Naravno, stranih novinara je jako puno, ako iskusni predstavnici filmske industrije nešto propuste, kritičari to još mogu korigirati. Inspirativan mu je bio i nacionalni festival austrijskog filma u Grazu, gdje se prikaže sva kvalitetna godišnja produkcija, ne smeta im što se u Beču održava puno razvikaniji Viennale, koji ima međunarodnu reputaciju i karakter, ovo je, međutim, platforma za lansiranje domaće kinematografije, s više stotina akreditiranih novinara, od kojih su bar polovica stranci.
Oklijevanje redatelja
Potaknut tim primjerima, a i nekolicinom drugih, Marinković je napisao "Prijedlog koncepcije razvoja Pula film festivala u razdoblju od 2021. do 2025." na osnovu kojeg je dobio funkciju umjetničkog ravnatelja. Dva detalja u njemu nije spomenuo, a oba se tiču njegovih filmova: kad je 2006. u Puli prikazao "Trešetu", koju je po svom scenariju režirao s Draženom Žarkovićem, ta se na festivalu jednostavno izgubila.
Poslije su film pozvali u Bergamo, gdje je i nagrađen, no važnije mu je bilo to što je tamo dobio ponudu za francusku distribuciju. "Ministarstvo ljubavi" u Puli je bar prikazano u Areni, ali od toga nije bilo nikakve koristi, no kad su ga pozvali na francuski festival u Arrasu, projekcija je bila dupkom ispunjena, a redatelj i scenarist dobio je vrlo dobru recenziju na web portalu Cineuropa, koji se čita posvuda u svijetu. Upravo to želi promijeniti u Puli.
Nakon projekcije u Areni autor tamo više nema što raditi pa nije slučajno što mnogi nakon obaveznog dijela otputuju kući i vrate se na kraj samo ako su dobili neku od nagrada. U tom pogledu Marinković namjerava okrenuti novi list, festival mora pomoći domaćim filmašima da promoviraju svoja ostvarenja, a trenutačno za to nemaju nikakve mogućnosti.
Tako se u Puli prije dvije godine zatekla kritičarka Varietyja Alissa Simon i pogledala film Ivana Gorana Viteza "Dopunska nastava", koji je zahvaljujući njezinim preporukama završio na tri američka festivala (ove je godine bio hrvatski kandidat za Oscara, ali se nije probio na proširenu listu). To je bio slučaj, no u pravilu, nakon projekcije u Areni (ako se tamo uopće probije), redatelj je prepušten sam sebi i nakon što obavi obavezni Q&A, sljedeći dan može mirno kući.
U Marinkovićevu konceptu u Areni će se prikazati tijekom sedam dana samo sedam hrvatskih filmova, i to onih najatraktivnijih i najkvalitetnijih, i to u prvom terminu u 21.30 sati (ili kada već). Budući da domaći filmaši rogobore protiv drugog termina (u kojem su dobro posjećeni samo hitovi poput "Metastaza" Branka Schmidta), "arthouse" filmovi i oni koji se ne probiju u Arenu potražit će drugu lokaciju koja im se nudi u Istarskom narodnom kazalištu sa šesto mjesta (pod uvjetom da nema korone), no projekcija svakako mora završiti prije početka programa u Areni.
Budući da hrvatska kinematografija trenutačno izbacuje više od deset naslova godišnje, nema straha da se svi ti termini ne popune, samo treba razbiti tradicionalno oklijevanje redatelja da film daju u Pulu prije no što su iscrpili sve mogućnosti da se ubace na neki od A ili B festivala.
Novi ravnatelj zna sve o tome, politika čekanja ne vodi nikamo, nego nakon prvih kontakata sa stranim selektorom koji je odgledao vaš film znate hoće li ga taj uvrstiti u program ili ne, i jedini ozbiljni problem je Venecija, koja je na rasporedu poslije Pule, no tamo se baš nije lako probiti (lani je to uspjelo Jasmili Žbanić s filmom "Quo vadis, Aida?" no ona se ugurala na proširenu listu za Oscara, a nominirana je i za nagradu BAFTA). U San Sebastian, pozicioniran još kasnije od Venecije, možete i bez obzira na Pulu, jer tom festivalu nacionalni festivali nisu konkurencija.
Još jedna novina je međunarodni žiri koji bi ocjenjivao hrvatske filmove, s tri predstavnika iz Hrvatske i dva iz svijeta, ali potonji bi morali imati međunarodnu reputaciju. Hrvatskoj je kinematografiji nužno ogledalo, nije toliko bitno kako ih vidimo iz domaće vizure, nego prolazi li to i u svijetu.
Taj bi žiri dodjeljivao samo pet Zlatnih arena, za najbolji film, režiju, scenarij, glavnu mušku i glavnu žensku ulogu (možda se tu doda i šesta, za najboljeg direktora fotografije), a sve drugo bila bi neformalna priznanja. Te nagrade doznavali bi tek subotom uvečer, na svečanom proglašenju, a ne kao dosad, u podne, kad je većina novinara napuštala Pulu.
Manjinske koprodukcije i međunarodna ostvarenja (primjerena profilu Pula film festivala) bila bi u posebnom odjeljku i imala vlastiti žiri koji bi ih ocjenjivao (nešto slično bilo je i dosad, ali novi ravnatelj to koncipira puno zahtjevnije), međutim, najviše truda uložit će u dovođenje eminentnih predstavnika filmske industrije i sales agenata, tako da nikom neće pasti na pamet da samo tako ode s festivala nakon projekcije svog filma, jer mu se nudi mogućnost kontakata s ljudima koji će im možda osigurati svjetsku distribuciju ili pozive na međunarodne festivale.
Svakako je najvažnija novina u tom pogledu "Work in Progress Pitch", dosad su nam u jednom terminu prikazali odlomke filmova koji su trenutačno u produkciji, ne jako dugačke, no ovaj bi program trebao biti jako dobro pripremljen i vrlo selektivan, namijenjen ne toliko domaćim novinarima, koliko stranim predstavnicima filmske industrije i sales agentima.
Marinković svakako namjerava dokinuti nekontroliranu invaziju nezavisne produkcije, 2017. "Lavina" Stanislava Tomića, kojom ni sam redatelj navodno nije bio oduševljen, otvorila je Pula film festival i pobrala uglavnom negativne kritike, a prije dvije godine ustanovljen je program "Kontrapunkt" u koji su se gurala takva ostvarenja, i slagala po principu uzajamne različitosti. Prema Marinkovićevim riječima, taj se program definitivno ukida, a nezavisni filmovi će u Arenu, pa i u Istarsko narodno kazalište, samo ako to zavređuju.
Mjesto okupljanja
Pula film festivalu treba mjesto okupljanja na kojem bi se nalazili filmaši, novinari i predstavnici filmske industrije, to svakako nije Centar zajednice Talijana Circolo na čijem je platou vrućina katkad neizdrživa, no nešto drugo valjda će se već pronaći. Također, u centru grada će trebati pronaći prostor za Q&A pogodan za televizijski prijenos jer su razgovori o filmovima atraktivni HRT-u, koji je koproducent većine tih ostvarenja.
Potrebno je privući studente, i to ne samo filmskih akademija, valjda će im masterclass koji će voditi svjetski ugledna imena biti dostatni mamac, a u educiranje koje često spominje Marinković spada i snalaženje mladih domaćih producenata na europskoj pa i svjetskoj sceni. U svemu tome možda se postigne ono što ravnatelj želi, a to je da festival napokon postane mjesto koje spaja, a ne razdvaja domaće filmaše, najčešće jalne na tuđe uspjehe.
Sve je to skupa vrlo ambiciozno, pitanje je što će od svega toga biti napravljeno već ove godine, a što tek sljedeće, no za početak, najvažnije je osigurati jake hrvatske filmove za Arenu. Zasad se očekuju novi filmovi Dalibora Matanića, Zrinka Ogreste, Branka Schmidta i Stanislava Tomića, no kako je u postprodukciji čak 12 filmova, tko zna kako će ta lista naposljetku izgledati. Marinković se čini prilično realan, ne histerizira, nije sklon maskiranju neuspjeha, pa možda napokon dobijemo festival kojeg se nećemo sramiti.