KULTNI FILM

Restaurirana “Kronika jedne ljubavi” Michelangela Antonionija s neodoljivom Lucijom Bosè

Kronike jedne ljubavi
Bolonjska restauracija “Kronike jedne ljubavi” korak je dalje u pravcu da taj film postane jedan od međaša svjetske kinematografije

Venecijanski filmski festival već je počeo, no njegov najvažniji prateći program - barem kad su filmofili u pitanju - završio je u ponedjeljak. To je, dakako, Venice Classics, koji se održava od 2012. i prikazuje odabranu smotru friško restauriranih filmova, samo što je ove godine morao u Bolognu, kako u razdoblju straha od zaraze Venecija ne bi bila preopterećena. Nova destinacija dobro je odabrana jer je Kinoteka Bologne, koja ima vlastiti festival, “Il Cinema Ritrovato”, na glasu kao jedna od najboljih u svijetu, prvenstveno zbog vrhunske restauracije kako starih tako i novijih filmova. Ove su godine u njemu prikazani, između ostalih, “Dobri momci” Martina Scorceseja, “Serpico” Sidneyja Lumeta, “Crveni krug” Jean-Pierrea Melvillea i “Samo jednom se živi” Fritza Langa, no najviše je pozornosti izazvao prvijenac Michelangela Antonionija iz 1950., “Kronika jedne ljubavi”, donekle i stoga što je njegova glavna glumica Lucia Bosè prva slavna osoba koja je umrla od koronavirusa, i to još 23. ožujka u Segoviji. Naši su to mediji jedva zabilježili, no 50-ih i 60-ih za njezine su se fotografije otimali paparazzi najpopularnijih tabloida. Ponajprije stoga što je sredinom 50-ih, na vrhuncu slave, odustala od karijere i udala se za toreadora Luisa Miguela Dominguina, za kojim su se otimale holivudske zvijezde, od Ave Gardner do Lane Turner, preselila se u Španjolsku, rodilo im se troje djece (među njima je bio i budući glazbeni hitmejeker Miguel Bosé), ali se brak raspao 1967. jer ona nije pokazivala nimalo entuzijazma za njegove borilačke vještine, a još manje za izvanbračne ljubavne podvige.

Vratila se filmu, prije je radila s redateljima kalibra Antonionija, Luisa Buňuela i Jeana Cocteaua, a sada se mogla pohvaliti da su je angažirali Federico Fellini (“Satirikon”), braća Taviani (“U znaku škorpiona”), Mauro Bolognini (“Ljubav u Firenzi), Marguerite Duras (“Nathalie Granger”), Liliana Cavani (“Gost”) i mnogi drugi. Kad je 2004. obavljena prva restauracija “Kronike jedne ljubavi”, ona je bila domaćica svečane premijere obnovljene kopije (originalni negativ stradao je u požaru 1989.), izgledala je nadrealno s kuštravom kratkom kosom obojenom u plavo, a u prvom redu nalazio se i Antonioni u invalidskim kolicima, jedva sposoban za komunikaciju, što nije smetalo Darija Argenta, Carla Lizzanija, Francesca Masellija i druge redateljske velikane da mu ekstatično čestitaju na filmu. Projekcija u Bologni nije imala tako ugledne uzvanike, ali je zato kopija izgledala još bolje, najbliže onoj - ako ne i efektnije - koja se 1950. prikazivala u talijanskim kinima.

image
Kronike jedne ljubavi

Talentirani debitant

Antonioni se nije baš lako domogao svog prvog filma, diskretno inspiriranog aferom oko kontese Bellentani iz 1948., optuženoj da je ubila svojeg ljubavnika. U odabiru glumaca pomogla mu je prva supruga, Letizia Balboni, ona je bila prijateljica sa suprugom najpopularnijeg talijanskog glumca Massima Girottija, koja je pak uvjerila muža da je stvar prestiža nastupiti u filmu talentiranog debitanta. Zapravo, Antonioni je tada imao već 38 godina, u krugovima znalaca bio je cijenjen kao filmski kritičar i redatelj zanimljivih dokumentaraca, no to nije bilo dovoljno da mu velike produkcijske kuće financiraju ne baš jeftin projekt. Na sreću, hotelijeru Francu Villaniju se prohtjelo postati filmskim producentom, u čemu ga je poticao još mladi Marco Ferreri (kasnije redatelj tako provokativnih filmova kao što su “Dillinger je mrtav”, “Veliko žderanje” i “Posljednja žena”), filmski zaljubljenik iz imućnije obitelji. On je nagovorio Villanija da založi hotel i dobije novac za početak snimanja, tvrdeći da će partner njegova oca također uložiti 70 milijuna lira u film. Poslije je izmislio da je tobožnji partner počinio samoubojstvo, i to u javnom WC-u, tako da je Villani morao prodati hotel i dobiti još novca za snimanje. Za utjehu, njegova prijateljica Marika Rowsky dobila je sporednu ulogu modela, u kojoj je, uzgred, bila prilično uvjerljiva. Glavnu žensku ulogu Paole igrala je Lucia Bosè, bivša Miss Italia, koja je radila u slastičarnici svoje obitelji, prije nego što ju je Giuseppe De Santis angažirao za glavnu ulogu u filmu “Nema mira među maslinama”.

image
Kronike jedne ljubavi

Glumila je djevojku sa sela, što se Antonioniju nije baš svidjelo, trebao je nekoga tko se doima kao dama iz visokog društva, međutim, njegov prijatelj Luchino Visconti nagovorio ga je da za nju napravi audiciju i ta je ispala vrlo uspješno. Supruge redatelja i glavnog glumca pomogle su i u odabiru kostima za Luciu Bosè, često su boravile u Veneciji i znale za tamošnjeg dizajnera Ferdinanda Sarmija: Antonioni mu je ponudio ulogu Enrica Fontane, supruga glavne junakinje, koja je došla iz Ferrare (Antonionijeva rodnog grada) u Milano kako bi se bogato udala. Sarmijeve kolekcije su izgledale fascinantno, ne čudi što je kasnije stekao svjetsku slavu, no zanimljivo je da Antonionija uopće nije zanimalo koliko sve to košta: on se već ponašao kao da je redateljska zvijezda iz 60-ih. Valjda je smatrao da je Sarmiju napravio dovoljnu uslugu time što mu je dodijelio važnu ulogu. Njegov pomoćnik režije Francesco Maselli (poslije se afirmirao filmovima “Žena dana”, “Delfini” i “Ravnodušni”) prisjeća se kako su svi naivno uletjeli u snimanje filma. Da bi dočarali mokre ulice, osobno su ih polijevali kantama punim vode, još nisu čuli za vatrogasne šmrkove. U sceni u kojoj Paola sa suprugom i njegovim prijateljima izlazi iz milanske La Scale, pokazana su samo četiri luksuzna automobila, kao da su dokoni bogataši izašli usred predstave i pošli na večernji provod. No, to je bila tajna Antonionijeva uspjeha kao redatelja, nije se ni na što obazirao, bio je uvjeren da će njegov vizualni prosede (snimatelj mu je bio Enzo Serafin, s kojim je često isprva surađivao, sve dok ga Roberto Rossellini nije preuzeo za svoje remek-djelo “Putovanje u Italiju”) nadomjestiti sve produkcijske probleme. Kritičari su bili impresionirani kako Milano izgleda otuđeno i prazno, što je redatelju stilski odgovaralo, ali donekle je to bila i prinuda jer su tražili situacije u kojima ulice nisu zakrčene prolaznicima i svakojakim prometom.

image
Kronike jedne ljubavi

Posebnosti cjeline doprinosi i modernistička glazba Giovannija Fuscoa, čuvenog po “soundtracku” za filmove iz Antonionijeve najčuvenije faze, “Avanture”, “Pomračenja” i “Crvene pustinje”. “Kronika jedne ljubavi” podosta se razlikuje od njegovih kasnijih filmova, zbog fabule koja koketira s trilerom (prije nego što radnja počne, dogodi se slučajno, nikad razjašnjeno ubojstvo, a kasnije je u središtu zaplet koji poprilično podsjeća na roman “Poštar zvoni dvaput” Jamesa M. Cainea, iskorišten već u Viscontijevoj “Opsesiji”), međutim, Antonioni razbija svaku napetost namjernim odugovlačenjem priče i stvaranjem distance među likovima, koje često slika s leđa i ne dozvoljava im da eksponiraju svoje emocije: kad se to i dogodi, izjave ljubavi doimaju se proračunato. Ima tu i podosta utjecaja film noira (Maselli spominje da su tih godina u Italiji prikazivani “Dvostruko osiguranje” Billyja Wildera, “Sjenka sumnje” Alfreda Hitchcocka, “Ubojice” Roberta Siodmaka i “Goli grad” Julesa Dassina), a i lik u interpretaciji Lucie Bosè uvelike podsjeća na femme fatale junakinje tog žanra, no Antonioni sve to nadilazi jer vodi jednu drugu borbu: ne želi da mu film pripada tada dominantnom neorealističkom trendu, odatle zalazak u visoko društvo i sredine u kojima nema sirotinje. Karakteristična je scena u kojoj Girotti i njegova spektakularno odjevena partnerica razgovaraju na mostu, a ispod njih u drugom planu radnici čiste kanal. To je otprilike redateljev stav prema neorealizmu. Istina, on je sebe smatrao marksističkim intelektualcem, ali je želio drugačiju vrstu talijanske kinematografije, za koju će se poslije i izboriti.

U službenom programu

Film je prijavljen za venecijanski festival, gdje je bio glatko odbijen, a kad su Tullio Kezich i drugi mladi filmski kritičari protestirali kod direktora festivala, on im je odvratio: “Pa tko je taj Antonioni, neka napravi još nešto, pa ćemo vidjeti vrijedi li nešto”. Nisu morali dugo čekati jer je izvrsni triptih “Pobijeđeni” iz 1953. uvršten u službeni program festivala, a “Prijateljice” iz 1955. dobile su Srebrnog lava. Kao utjeha, za “Kroniku jedne ljubavi” organizirana je posebna jutarnja projekcija, koja je bila puna, ali loše mišljenje o filmu imali su samo filmski kritičari srednje i starije generacije, nezadovoljni odstupanjem od tadašnjih standarda talijanske kinematografije. Negativnu recenziju kasnije je napisao i François Truffaut, koji je s Antonionijem očito imao poseban problem jer je 1962., kao član canneskog žirija, bio najglasniji zahtijevajući da se “Pomračenju” ne dodijeli Zlatna palma, koju je dobio brazilski film “Dana riječ”, za koji danas nitko nije čuo. “Pomračenje” se moralo zadovoljiti posebnom nagradom žirija, koju je podijelio sa sjajnim “Suđenjem Ivani Orleanskoj” Roberta Bressona (uzgred, bez priznanja je ostao “Anđeo uništenja” Luisa Buňuela; nije tada bilo lako na svjetskim filmskim festivalima).

image
Kronike jedne ljubavi

Pomalo razočaranog redatelja Tullio Kezich i njegovi prijatelji vodili su po talijanskim filmskih klubovima kako bi predstavio po njihovu sudu izuzetan i važan film, a završili su u Trstu, gdje im je voditelj tamošnjeg kluba objasnio da uspješno ostvarenje mora imati happy end. Antonioni je bio još više deprimiran, no kad su poslije otišli u noćni klub, čitavu je večer plesao sa 20-godišnjakinjama, kao da se ništa nije dogodilo. Uvijek je bio očaran ženama, a navodno je i tijekom snimanja bio u vezi s Luciom Bosè, s kojom je snimio i svoj idući film “Dama bez kamelija” (Gina Lollobrigida nije bila dostupna). Bolonjska restauracija “Kronike jedne ljubavi” korak je dalje u pravcu da taj film postane jedan od međaša ne samo europske, nego i svjetske kinematografije. Martina Scorceseja u to nije trebalo posebno uvjeravati, već dugo mu je taj film na listi najvažnijih filmskih ostvarenja svih vremena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 11:21