Nakon 100 dana snimanja, početkom listopada ove godine završili ste četvrtu sezonu "Crno-bijelog svijeta" čije je emitiranje jučer počelo na HRT-u. Je li to najbrža postprodukcija neke domaće serije ili se varam?
- Ako govorimo baš o serijama uopće, onda sigurno nije najbrža jer sapunice i sitcomi idu puno brže van od dramskog programa, a za ostale dramske serije nemam podatak. Svakako je napeto, u smislu da moramo brzo montirati, komponirati, miksati, farbati sliku... Ali, ove sezone ta je brzina lakše ostvariva s obzirom na to da smo dvojica redatelja pa možemo raditi paralelno.
Zbog rokova da "Crno-bijeli svijet" krene u emitiranje tako brzo vjerojatno ste odmah nakon posljednje klape sjeli u montažu. Kako vam izgledaju ova dva posljednja mjeseca života? I, naravno, je li to tlaka jer montažu ne vole baš svi?
- Meni montaža nikako nije tlaka, za razliku od pisanja, pogotovo što montiram sam pa volim reći da se igram i da bih to radio i iz hobija, a kamoli za honorar, hahaha. Posljednja dva mjeseca bila su vrlo naporna, ne izlazimo iz montaže od jutra do mraka, ali isplati se uložiti dodatni trud jer mislim da je ovaj početak emitiranja, sredinom prosinca, jako dobar termin. Pogotovo što će se nasloniti direktno na reprizu posljednje sezone, pa će naši gledatelji na neki način moći nastaviti emotivno putovanje na koje ih vodimo serijom. Ova situacija u kojoj su druženja i šalabajzanja uokolo postala nemoguća jest, naravno, žalosna i nevesela, ali barem ćemo našim fanovima novom sezonom "Crno-bijelog svijeta" pokušati malo uljepšati ostanak doma.
Koliko ste zadovoljni time kako je na kraju ispala četvrta sezona?
- Za pravu ocjenu ipak treba pričekati reakcije naših vjernih gledatelja, iako zasad mogu reći kako mi se čini da smo Igor i ja scenaristički, a onda s nama i cijela ekipa serije u snimanju, ostali na razini koju smo dosad postavili. Logično je da je svaka nova sezona dramaturški sve veći i veći izazov jer se neke priče jednostavno potroše, ali imam dojam da smo našli način da našim fanovima opet ponudimo puno toga uzbudljivog, zanimljivog, tužnog i veselog. Naši glumci, koji, naravno, nisu potpuno objektivni, bili su jako zadovoljni tekstovima, zadovoljni su i prvim epizodama koje su neki uspjeli vidjeti, pa vjerujem da ni fanovi serije neće biti razočarani.
U trećoj sezoni imali ste vremenski skok u zbog rata tmurne 1990., što je izazvalo burne i oprečne reakcije publike. Pripremate li nam i sada neko iznenađenje?
- Ne, ovaj put, osim jednog sasvim malog iznenađenja, nema takvih eksperimenata, iako moram reći da sam jako ponosan na taj "flash-forward" kojim smo otvorili prošlu sezonu. Puno ljudi do čijeg mi je mišljenja posebno stalo su uglavnom baš to označili kao važan i kvalitetan iskorak za seriju. S druge strane, bile su mi drage i reakcije onih kojima se taj kratki izlet nije toliko dopao, uglavnom zato što su pokazale da gledatelji seriju doživljavaju emotivno, da su se vezali uz našu priču i puno njih je reagiralo na način "joj, nemojte mi to pričati, ne želim znati da se likovima koje toliko volim dogodilo nešto loše u budućnosti". Ipak, imam i za te gledatelje jedno malo razrješenje koje će doći na kraju sezone.
Kako vam je bilo snimati u okolnostima pandemije?
- Snimanje je, osim nekih preventivnih mjera koje smo mogli poduzimati, prošlo normalno i imali smo jako puno sreće jer se ama baš nitko od nekoliko stotina ljudi, koliko broji naša ekipa zajedno s glumcima i statistima, nije razbolio u ta tri i pol mjeseca. Ali, znate kako kaže stara latinska poslovica - sreća prati hrabre!
Za svaku sezonu morate nabavljati raznorazne rekvizite. Čime ste se sada zabavljali ili patili, ovisno kako se gleda na to?
- Sa svim tim što ste nabrojali u okvirima našeg budžeta se puno više patimo, nego zabavljamo, i to čak ne ovisi o kutu gledanja, nego je to naša realnost.
Nikad nisam do kraja zadovoljan scenografijom serije jer to je stavka koja košta najviše i zato je stvarno smiješno kad nas neki - možda čak i ne zlonamjerni, ali svakako neupućeni - gledatelj proziva zbog nekih pogrešaka koje se ne daju izbjeći. Ni strane serije, čija jedna epizoda košta kao cijela naša sezona, nisu imune na pogreške, a naše je snimanje konstantna borba da se pogreške izbjegnu, pogotovo scenografske. Dat ću vam samo primjer kluba Gjuro u koji smo došli snimati potpuno svjesni da ni izbliza ne izgleda onako kako je taj klub izgledao 80-ih. Ali, ipak smo željeli barem malo dočarati atmosferu tog kluba jer je bio važan za ono vrijeme, a i ne možemo snimati sve scene u četiri zida sobe.
Ali, nemamo moć scenografski u potpunosti dočarati gledateljima izgled klubova, ulica i stanova iz 80-ih. Eventualno kad bi se produkcija ovakve serije napravila regionalno, s više jakih producenata i televizija iz cijele regije koje se ova priča tiče, možda bismo mogli i dizajnom serije vratiti "stara dobra vremena". Ovako se više bavimo rekreiranjem fragmenata i izbjegavanjem pogrešaka.
Kakve su šanse da vidimo još jednu sezonu?
- Kao što rekoh, vjerujem da je ovo, nažalost, posljednja sezona. Kreativno bismo možda i uspjeli izvući još jednu kvalitetnu sezonu, ali operativno teško.
Sa snimanjem ne možemo maknuti iz Zagreba, ne možemo rekreirati neke malo veće i bogatije scene, ne možemo "kupiti" niti jedan strani hit...
Nakon četiri sezone te restrikcije iscrpljuju i vjerojatno je vrijeme da se čovjek posveti nekim novim kreativnim izazovima.
