S novim ravnateljem HAVC-a, filmskim povjesničarom Danielom Rafaelićom razgovarali smo dan prije njegovog polaska u Cannes i samo nekoliko dana nakon što su objavljeni dugo očekivani rezultati natječaja za prošlu godinu za potpore filmskim projektima…
Kako komentirate odobrene projekte?
- Imamo trenutno 11 filmova koji su odobreni prošle godine i koji moraju ići u snimanje, i za koje su potpisani ugovori, a za koje novca nema. Redatelje i producente zamolili smo za fleksibilnost. Postoje naime objektivni razlozi zašto se neki filmovi moraju snimati u, recimo, lipnju, kolovozu, a neki u studenome ili prosincu. Iznašli smo jednu listu prioriteta što će se snimati ove godine shodno raspoloživim sredstvima. Tako ćemo pomaknuti neke projekte na iduću godinu da rasteretimo ovu. Razveselilo me kad sam tu vidio jedinstvo filmske zajednice.
Konkretnije, koji su to filmovi?
- U lipnju kreće snimanje filma Antonija Nuića koji je izuzetno vezan ne samo za taj termin već i za objektivne okolnosti koje ima s glavnim glumcima. U listopadu će ići Jure Pavlović, a do kraja godine Dražen Žarković. To su tri redatelja koji su izuzetno važni, ali po ničemu nisu važniji od drugih koji su se pomaknuli na iduću godinu, kao što su Danilo Šerbedžija i Vinko Brešan. To je stvar njihovog dogovora, a moje je da im prikažem objektivnu situaciju i dam jedan od prijedloga razrješenja te situacije.
A kako nastane takva situacija?
- Vrlo jednostavno, odobreno je previše filmova prošle godine. Ima projekata koji su se trebali snimati prošle godine pa su prebačeni u ovu, a s druge strane tu je bila i situacija s HAVC-om koja je bila izvanredna jako dugo. S treće strane, HAVC ima vrlo ozbiljan financijski balast koji vuče otkad je film izdvojen iz Ministarstva kulture. Tada je HAVC s nekim opterećujućim sredstvima nastavio poslovati. Bila je ideja da se taj balast smanji, i on se godinama nastavio smanjivati u nekom postotku. To je nešto što se u dvije-tri godine mora potpuno riješiti.
Kako će izgledati ta djelatnost HAVC-a u sljedećim godinama?
- To se vidi iz objavljenih rezultata. Umjetnički savjetnici su predložili samo dva dugometražna igrana filma, što je jako malo, ali je trenutno jedino financijski održivo. Dok se situacija ne stabilizira. Ne možeš se ponašati kao da imaš beskonačna sredstva, pa razmišljati na način: vidjet ćemo što će biti 2018. Pogotovo što se radi o državnom novcu i ovisi o političkoj stabilnosti. To je stvar odgovornosti.
U idućem razdoblju moramo probati izvesti do kraja filmove koji su odobreni, da to sve izađe na razinu na koju treba. Sada ide i promjena zakona o AV djelatnosti, uskoro će taj zakon ići na javnu raspravu i vidjet će se što bi tu još eventualno trebalo mijenjati.
Koje su to promjene koje možemo očekivati?
- Pa, prije svega promjene u funkcioniranju HAVC-a, u smislu ustroja same institucije. Jedna jasnija politika raspolaganja državnim novcem, jasni hodogram kako se od prijave projekta do odobravanja projekta što se s njime u međuvremenu događa, jasnije ovlasti svih tijela HAVC-a itd. Neke članke u tom zakonu, kako je pokazala praksa, naprosto treba mijenjati. Treba gledati i paralelnu praksu, kako je to riješeno u drugim zemljama i što funkcionira, a da ima veze s našom pravnom stečevinom.
Meni je bilo važno da u Nacionalni program uđe osamostaljivanje Hrvatske kinoteke kao i borba protiv piraterije. Potrebno je i razvijati video on demand ponudu, da se bilo koji film može pogledati za dolar, kao što je to u Kanadi. S druge strane, moraš imati mogućnost posjedovati film, ako ga želiš na Blu-Rayju, DVD-u, HD-u. Moraš ga moći kupiti jer na tim nosačima imaš i edukativne materijale - scenografije, intervjue, scenarije... To je prostor koji trebamo razvijati.
Pri tome, ne možemo uvesti restriktivne mjere kao što je to u Njemačkoj, gdje ti doma dođe račun za piratiziranje. To bi kod nas izazvalo velike otpore. Ali moramo raditi na edukaciji. Tu je i promocija hrvatskog filma vani, što je nešto s čime nikad neću biti zadovoljan.
U kojem smjeru bi kinematografija trebala ići?
- Veliki dio kulturne javnosti više ne ide u kino. Zna se dogoditi da pojedini hrvatski film uopće ne komunicira s ljudima. Neke od naslova znali su imati zastrašujuće mali broj gledatelja. Zašto ne ići i s filmovima za koje znaš da će ljudi gledati? Zato sam govorio o npr. “Zlatarevom zlatu”... Nema lektirnog naslova koji školarci neće pogledati. Postoji i velik broj ljudi izvan škole koji će to gledati, možda ne u kinu, već on demand ili na televiziji. A da ne govorimo o značaju za turističku promociju. Koji je to dugometražni igrani film koji čovjek, kad dođe u Hrvatsku, poželi ponijeti sa sobom?
Jedno od područja na kojem je HAVC ostvario primijećen rezultat bio je sustav potpora stranim produkcijama. Gdje smo tu?
- U proteklih nekoliko godina od toga smo kao država uprihodili 400 milijuna kuna koje stranci plate kroz robu i usluge, što je famozno! No, sad je pitanje što s tim filmovima? Iz nekog razloga, a to nije samo danas, koji god je film bio sniman kod nas, uvijek je u kinima prezentiran kao drugorazredan. Wellesov “Proces” koji je prikazivan 1963. u Zagrebu bio je sinkroniziran na francuski! Pa zašto bi francuska verzija bila u našim kinima, a Welles je snimao taj film u Zagrebu na engleskom? Jer je to distributer tako kupio. Kakva je bila gledanost tada tog filma? Nikakva.
Mi se gotovo sramimo da smo neka filmska kulisa. U Dubrovniku je “Game of Thrones”, famozan u turističkom i svakom drugom pogledu, no postoje stavovi kako Dubrovnik ne bi trebao biti King’s Landing, i da bi umjesto toga u stranim filmovima trebao biti grad sv. Vlaha - pa da stranci nešto i nauče. Pa nije “Game od Thrones” serija gdje ćeš objašnjavati tko je sv. Vlaho! Na nama je da svi radimo na tome da i sv. Vlaho dođe na strane televizore i u strana kina, baš onako kako je to Domagoj Burić napravio s “Dubrovačkom republikom”, koja se sad prikazuje na ViaSat History i svi u Europi koji primaju taj program mogu to gledati. Tako se to radi.
Jedna od točaka prijepora HAVC-a kao instutucije je bio s braniteljskim udrugama. Kako po tom pitanju sada stoje stvari?
- Zamolio sam ljude na filmskom festivalu u Vukovaru, koji će biti krajem kolovoza, da napravimo okrugli stol s braniteljima da vidimo koji je njihov interes i u kojem obliku se žele uključiti u kinematografiju. Nakon toga ide serija edukacija o tome što je to kinematografija, njena povijest, teorija filma, estetika filma, filmski festivali, prijave na natječaje, kinoprikazivači, distributeri, funkcioniranje AV zajednice kod nas i vani... Dakle, da se ljudi upoznaju s tim kompleksom koji zovemo kinematografija. Ima puno branitelja koji se profesionalno žele baviti kinematografijom. Da, kada su imali 20 godina, nisu išli na fakultet nego su išli u rovove. U redu, ništa jednostavnije nego da im se na ovaj način otvore vrata i da im se pruži ruka. S druge strane, nemojmo zaboraviti da su brojni djelatnici naše kinematografije također bili branitelji i da su i oni prošli kroz te užase. Onda, tko bolje od branitelja u kinematografiji može pomoći braniteljima koji su van kinematografije da zajedno prođu te stvari? To može biti jako dobra stvar. Sad radimo na tome da čitava ta moja inicijativa bude popraćena i onim dobrim strukturnim rješenjima koja mogu donijeti Ministarstvo branitelja i Ministarstvo kulture. Ne može jedna javna ustanova u kulturi kao što je to HAVC biti bastion za tek nekolicinu odabranih.
Braniteljska tema je posve legitimna kao i svaka druga, ali to mora biti kvalitetno, jer smo posljednjih 25 godina gledali toliko toga lošeg i to nije braniteljskoj populaciji, na neki način, donijelo puno dobrog. Gledali smo jako puno domoljubnog kiča, pogotovo 90-ih, i to je bila zapravo, manje-više, otvorena propaganda. A to je danas, s ovim odmakom, stravično jer smo stvarali državotvornu propagandu državnim novcem u nečemu što je jako skupa kinematografija. To je nešto što se ne bi smjelo ponoviti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....