Rajko Grlić: Za razliku od žirija, od škola filma ne zazirem

U Beogradu je sparno, barem je u Novom Beogradu u ponedjeljak bilo tako. Pritisak je, ne može se, smješka se konobarica iz kantine na Fakultetu dramskih umetnosti, iznoseći stolove u baštu koje je prije samo pola sata sklonila od prolaznog ljetnog pljuska. U jednoj od predavaonica na prvom katu, međutim, prilično je živahno. Polaznici Europske ljetne filmske škole ESFS, koju šestu godinu organizira Katedra za film i televiziju pri FDU, a sponzorira Ministarstvo kulture Srbije, žustro raspravljaju je li njihov petominutni filmić dobar, sjajan ili očajan. Ukupno ih je 11, dolaze iz Velike Britanije, Izraela, Islanda, Bosne i Hercegovine, Srbije, Sjedinjenih Država, Poljske, Rumunjske, Finske, Belgije i Portugala.

Jednostavan i genijalan

Zadana tema: nakon on-line druženja na nekoj društvenoj internet mreži, dvoje ljudi dogovore susret uživo. Mentor: proslavljeni hrvatski redatelj Rajko Grlić. Jednom studentu ne valja kraj, drugome nedostaje kadar s tastaturom, treći je napravio nejasnu priču, četvrti je nepotrebno ubrzao radnju...

- Studenti su trebali razraditi temu, napisati scenarij, nacrtati storyboarde i snimiti petominutne filmiće; fakultet im daje snimatelje, montažere, tonce i glumce. Mene su pozvali kao čovjeka od filma. Naime, svake godine pozovu jednog režisera iz neke europske zemlje da sa studentima napravi nešto - kasnije nam tumači Rajko Grlić, poznati zagrebački tvorac filmskih hitova s američkom adresom.

Zvali su ga, kaže, i prošle godine, ali nije mu odgovarao datum. Ni ove mu godine nije odgovarao termin. Ljetna se škola inače održava sredinom srpnja; no tada Grlićev novi film “Neka ostane među nama” igra u službenoj konkurenciji Međunarodnog filmskog festivala u Karlovim Varima u Češkoj.

- Htjeli smo imati Grlića kao predavača, pa nije bilo druge nego nego pomaknuti termin održavanja filmske škole - otkriva organizator. A studenti će dodati silne pohvale. “Jednostavan i genijalan”, kažu nam o svom mentoru.

Grlić inače predaje u SAD-u, u državio Ohio, u Ljubljani i Novoj Gorici. Uvijek, kaže, predaje šarenom društvu. Svi oni sa sobom donose svoju kulturu, razmišljanja, pogled na stvari...

- Ovakve su radionice beskonačno zdrave i korisne. Studenti su imali samo par sati za snimiti filmić koji smo potom analizirali. To je najbolja pedagogija. Ima vrhunskih priča, ima očajnih priča. Škole i služe tome da u njima dobiješ prve ozbiljne udarce - kaže Grlić i nastavlja:

- Ne usuđujem se reći je li netko talentiran. Prekratko smo se družili, a ja bježim od brzih zaključaka. Iz istog sam razloga više od dvjesto puta odbio poziv da sjedim u nekom žiriju - otkriva Grlić.

Popravljanje scenarija

O radu na filmu kaže “sve je lako i sve je teško”.

- Teško je napraviti dobar film ako nemaš milijun, milijun i pol eura, da bi on potom krenuo na strana tržišta. Zatim treba biti pažljiv s glumcima, izvući iz njih ono najbolje - kaže Grlić.

Sve je svoje filmove “snimio točno u dan”. Osim što ne voli sjediti u žiriju, ne voli ni obilaziti festivale, za koje kaže da su “divni, ali je to ogromna količina potrošenog vremena”. Njegov je rad naslonjen na staru jugoslavensku školu, a ona pak na staru prašku gdje se, uostalom, i kalio, što podrazumijeva da režiser sam piše scenarij. Radi na njemu godinama, bdije nad njim. Nekad je živio popravljajući tuđe scenarije u Jugoslaviji i Americi. To je uvijek dobrodošao anoniman prihod, kaže kroz smijeh.

Sve bolji domaći film

A hrvatski film, kako stoji danas?

- Trgnuo se. Kad su naši prestali raditi dodvorne filmove “ogledalce, gledalce, reci tko je najbolji, najljepši, najpametniji i uvijek u pravu”, tada su se rodili dobri filmovi - kaže tvorac nagrađivane “Karaule”, dok čekamo konobaricu da naplati. Žuri se, kaže, mora dati intervju za jedne češke novine, a češki mu je, kaže, malo zahrđao. A ima još posla sa studentima ljetne škole.

- Zašto ne predajete na zagrebačkoj ADU?

- Nikad me nitko nije zvao.

Daj-dam sustav na HRT-u pravi je užas!

Što misli o raspodjeli budžeta koji koordinira Hrvatski audiovizualni centar (HAVC)?

- Otkad radim sistem raspodjele novca je isti, samo se nazivi tih institucija mijenjaju. Financiranje datira još od ruskog socijalizma, a izgleda tako da netko u ime države dijeli novac. Kod nas nema prirodnog puta kojim nastaje film. Njegov put ide hodnicima ministarstava ... Što će, primjerice, u Hrvatskoj klinac kojeg HAVC ne voli? Ništa, on nema alternativu - širi Grlić ruke.

Htjeli, ne htjeli, dotaknuli smo se odumiranja TV drame i TV filma, o čemu ovaj “motovunski penzioner”, kako sebe voli nazvati, govori s velikom dozom kritike i gorčine.

- HRT je bahat i beskonačno korumpiran. Te sapunice i serije koje strahovito koštaju, cijeli taj “daj-dam” sustav, to je jedan užas! Odan državi, HRT je izgubio ulogu javne televizije i ulogu stvaratelja novog dobra. Sramotno je što su napravili s igranim i dokumentarnim programom. Umjesto što su silni novac potrošili na stupidne sapunice, i time “polupali lončiće” jer je to poslovna logika komercijalnih televizija, ta su sredstva trebali dati nekom mladom filmašu. Neka snima dokumentarce, neka snima drame! Sve se to odražava na kinematografiju, a u njoj danas nema novih klinaca! Prije je televizija bila pod apsolutnom kontrolom politike, ali je imala jaki dokumentarni i dramski program, bila je inkubator za dobru kinematografiju. Danas je pod apsolutnom kontrolom politike, i nije inkubator ni za što. Nema logike, nema reda. Pojedini su ljudi u 20 godina uspjeli počiniti savršeni kulturocid. Nisu za to krivi ni razni vrdoljaci, ni slične “sjecikese”, nego oni koji imaju vlast - u dahu je iznio Grlić.

Nikad neću snimiti američki film

Grlić voli Ameriku, jako voli Ameriku. I ondje mu je, kaže, jako dobro. Radi kao redovni profesor na Sveučilištu Ohio, gdje je dobio titulu Eminent Schollar (“to je doživotna titula koju redom dobivaju fizičari, odnosno ljudi koji se bave puno ozbiljnijim poslom od ovog čime se ja bavim”), i gdje je napravio interaktivni CD ROM “Kako snimiti svoj film”, koji je, kad se pojavio 1998., bio najprodavaniji multimedijalni proizvod.

Zanimljivo je da, unatoč tome što voli Ameriku, “American way of life” i sve što ta kovanica podrazumijeva, Rajko Grlić nikada nije snimio američku priču s američkim glumcima. Nije snimio američki film.

- Aa - vrti glavom. - Da bih napravio film, treba me nešto brinuti. Moram voljeti tog čovjeka, moram mu proniknuti u dušu. Nakon dvije rečenice koje izmijenimo, moram znati koje pivo pije i kuda mu misli kreću. Taj “drive” u Americi još nisam osjetio. A film radi filma, to neću raditi nikada - odlučan je Grlić.