RESTAURACIJA BAŠTINE

Rajko Grlić uputio vapaj ministrici kulture: ‘Spasite filmove. Učinite nešto odmah, već sutra bit će kasno‘

Rajko Grlić
 Zeljko Puhovski/Cropix
U otvorenom pismu podsjetio je na obećanje vezano za restauraciju i digitalizaciju hrvatske audiovizualne baštine.

CIijenjeni i nagrađivani filmski redatelj Rajko Grlić uputio je ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek otvoreno pismo koje je nazvao osobnim vapajem u kojemu je podsjetimo na obećanje vezano za restauraciju i digitalizaciju hrvatske audiovizualne baštine.

Prenosimo ga u cijelosti:

"Obraćam Vam se kao jedan od, svakim danom sve malobrojnijih, hrvatskih filmskih režisera koji su život proveli snimajući filmove na filmskoj traci. Onoj od celuloida na kojoj emulzija ima ograničen vijek trajanja. Prvo odlazi boja, zatim oštrina, da bi na kraju otišla i čitava slika. Kad se to dogodi, filmovi zauvijek nestaju. Njih se ne može restaurirati, obnoviti, vratiti u život. Oni su mrtvi.

Prije četiri godine u predgovoru “Nacionalnog programa promicanja audiovizualnog stvaralaštva 2017.-2021.” napisali ste i kao ministrica kulture potpisali: “Posebnu pažnju u nadolazećem razdoblju potrebno je posvetiti očuvanju, restauraciji, digitalizaciji, dostupnosti i promociji hrvatske audiovizualne baštine kao izuzetno vrijednog kulturnog nasljeđa i neizostavnog segmenta hrvatskog kulturnog identiteta.”

U te četiri godine u Hrvatskoj je restaurirano i digitalizirano osam (8) dugometražnih igranih filmova. U tom istom periodu Kinoteka Sjeverne Makedonije u Skopju restaurirala je i digitalizirala čitave opuse svojih istaknutih autora, ukupno trideset i dva (32) dugometražna igrana filma, a Jugoslovenska kinoteka u Beogradu dvadeset i osam (28) dugometražnih igranih filmova kojima je, svakom od njih, napravila svečanu premijeru slaveći njegov povratak među žive.

U Hrvatskoj je do 1990. na filmskoj traci snimljen sto osamdeset i jedan (181) dugometražni igrani film, da ne govorim o velikom broju kratkih, dokumentarnih, crtanih i eksperimentalnih filmovima. S Vašim restauracijskim ritmom od dva (2) dugometražna igrana filma godišnje velika većina njih neće dočekati spas. A svi ti filmovi, dobri i loši, veseli i tužni, htjeli mi to ili ne, dokumenti su jednog vremena. Arheolozi svakodnevnog života po njima će, bolje nego po ičemu drugom, jednoga dana znati tko smo bili, što smo radili i kako smo živjeli.

Pišem Vam ovaj e-mail kao neku vrstu osobnog vapaja. Nedavno je HRT prikazao moj prvi igrani film „Kud puklo da puklo“ iz 1974. Prikazali su ga bez boje i s potpuno neoštrom slikom. Bilo me je sram. Šulkolega Dalibor Martinis, suosjećajući s mojom boli, provukao je film s prijateljima kompjuterašima kroz neke softvere i oni su mu vratili boju i oštrinu. Taj zahvat, u usporedbi s ozbiljnom restauracijom filma, zanemarivo je malen, ali je učinio ono najvažnije – zaustavio daljnje propadanje, spasio ga od smrti.

Tu stajem. Ne ulazim u to što Vam je plan za idući Nacionalni program, koje zakone mislite donijeti, za što ste od Europe dobili a u što usmjerili novac namijenjen očuvanju baštine. To je Vaš posao. Jer Vi ste, kao ministrica kulture, ne samo jedina osoba koja može spasiti te filmove, već i osoba koja će pred kulturnom historijom odgovarati ako oni nestanu. Zato Vas molim da učinite nešto, i to odmah, jer sutra će biti kasno, zaključuje se u pismu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 08:15