RAZGOVOR S REDATELJEM

RAJKO GRLIĆ: Snimam 'Ustav republike Hrvatske'. Mislim da je komedija najubojitije oružje u borbi protiv svake fašizacije

 Goran Šebelić/CROPIX

Rajka Grlića, filmskog redatelja, scenarista i osnivača Motovun Film Festivala najbolje je predstaviti kroz nekoliko paralelnih karijera koje je ostvario.

A početi treba s nadasve zanimljivom obiteljskom poviješću. Otac mu je bio filozof, sveučilišni profesor i istaknuti član praksisovske filozofske škole; njegova obitelj došla je u Zagreb iz Banata u 17 stoljeću. S majčine strane također nasljeđuje kreativne gene. Eva Izrael, kako se djevojački zvala, došla je u Zagreb iz Sarajeva; bila je novinarka i spisateljica, a njena knjiga "Sjećanja", u kojem opisuje svoj (prvi) brak s Rudolfom Domanyjem, način na koji je njihova kćer, Rajkova polusestra Vesna Domany Hardy preživjela za vrijeme rata te za obitelj teško poraće bila je pravi hit.

Nakon diplome režije na praškoj FAMU, Rajko Grlić igrane je filmove počeo snimati u Hrvatskoj sredinom sedamdesetih ("Kud puklo da puklo", "Bravo maestro"), a u prvoj polovici osamdesetih filmovima "Samo jednom se ljubi", "U raljama života" i "Za sreću je potrebno troje" postao je jedan od najznačajnijih redatelja bivše Jugoslavije. Nakon 1991. i filma "Čaruga" napustio je Hrvatsku ne videći u njoj ni radnu ni životnu perspektive, odlazio u SAD i vraćao se. U međuvremenu je napravio edukativni CD ROM "Hot to Make Your Movie - An Interactive Film School"; godine 1998. održan je prvi Motovun Film Festival koji je osnovao i učinio svjetski poznatim. Snima i dalje; filmovi "Karaula" i "Neka ostane među nama", čiji je koscenarist bio Ante Tomić, imala su velik uspjeh i nagrađena mnogim nagradama.

Ove ćete godine primiti priznanje Motovun Film Festivala "50. godina". Što vam ono znači, i s obzirom na to da ste prilikom prve dodjele, Branku Baueru, 1999. rekli "da barem ja to doživim".

- Čudan je osjećaj primiti nagradu koju si davno pokrenuo. Ali da budemo jasni - to nije nagrada za životno djelo ili za kvalitetu onoga što si radio. To je uvijek bilo samo jedno malo hvala majstoru koji je uspio preživjeti punih pedeset godina u hrvatskoj kinematografiji. Osmislio sam je jer sam tu kod nas vidio velike majstore filma, ne samo režisera već i kamermane, montažere itd. koji su ušli u godine koje im više ne dozvoljavaju da rade, koje su svi istog trenutka zaboravili i kojima na kraju njihovog često vrlo teškog puta nitko nije znao reći hvala. Činilo mi se da je Motovun, ako se želi baviti filmom na jedan drugi način, mjesto koje prije svega mora znati reći hvala onima koji su tu bili i to radili prije nas. I tako nekako, zahvaljujući prije svega uspješnoj suradnji prirode i društva, imam sreću da sam i ja došao na red.

Što je ove godine važno spomenuti iz programa i od gostiju festivala, recimo, dio će biti posvećen Francuzima... što su još filmovi i događaji koje ne treba propustiti?

- Prije pet-šest godina otišao sam u motovunsku mirovinu. Moja titula od tada službeno glasi; “Umjetnički direktor u zasluženoj mirovini”. U prijevodu to znači da s festivalom, izborom tema, filmova, organizacijom i itd. već godinama nemam ništa. Tu i tamo im neobavezno nabacim neku ideju, ali to je manje više sve. Čak sam prestao i odlaziti jer je glupo da im se miješam u ono što oni rade. Moja ideja je bila da se Motovun kao događaj, a on je za mene prije svega bio konceptualni dogadjaj, a ne festival, zatvori nakon desetak godina. Bio je, trajao je, obavio je to zašto smo ga složili, omogućio nam je da se igramo, beskonačno nas je veselio i na kraju je došlo vrijeme kada priču valja završiti. “Sviraj, sviraj pa frulicu za pojas”, rekao bi moj otac. Ukratko, bio je to t.z.v. Beatles koncept. Igor Mirkovic je vise volio The Rolling Stones pristup životu po kome priča traje i traje i nema vidljivog kraja. Htio je to nastaviti, složio sam se, predao mu festival i otišao u apsolutnoj tišini pokušavajuci da to nitko i ne primjeti. Ukratko; sve što Vas zanima o današnjem festivalu morate pitati Igora.

Motovun nije počeo kao samo filmski festival - on je bio iz one serije događaja koji su nastali kao vrsta opozicije "službenoj" državnoj, hadezeovskoj kulturi. Bi li ove godine, koja je politički dosta specifična, (a bitni su ljetno-kulturni događaji, recimo, otvorenje crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta ili Muzeja Oluje u Kninu) da se Motovun vrati svojim početnim nadahnućima, koje je možda malo i zaboravio?

- Motovun je kao festival izašao iz grožnjanske Imaginarne Filmske Akademije. Boris T. Matic kao njen student i ja kao njen direktor, počeli smo ga kao neku vrstu javnog stava prema tadašnjoj “stvarnosti”. I filmskoj i politickoj. A ta “stvarnost” je bila grda, klaustofobična i nadasve zagađena mržnjom. Odnos prema “stvarnosti” koja nas je okruzivala pokušao sam zadržati, a da pri tome ne izgubimo pravo na veselja - jer to je ipak bila osnovna svrha postojanja festivala, čitavo vrijeme dok sam brinuo o Motovunu. Uostalom, balans izmedju ta dva svijeta bilo je osnovno umijeće slaganja Motovuna. A sto se tiče današnje “stvarnosti” ona je po mnogo čemu i ružnija i opasnija od one koja nas je okruživala kada smo počeli festival. Zato mi se čini da bih danas, da to još uvijek radim, vrlo jasno pozicionirao Motovun prema tome sto ga okružuje. Ali Igor je mlađi, pripada drugoj generaciji, ima drugi način artikuliranja te nelagode i mislim da, kao čovjek koji vodi festival, ima na to puno pravo.

Sredinom kolovoza počinjete snimanje novoga fima, opet u scenarističkoj suradnji s Antom Tomićem. Radi se o filmu u kojem je svaki od likova na neki način "persona non grata" - homoseksualac, transvestit i Srbin. Film je politička tragikomedija, zove se (malo neatraktivno) "Ustav Republike Hrvatske"...kako biste ga najkraće opisali?

- Prvo da Vas pitam zašto Vama je to “neatraktivan” naslov? Da i Vi niste jedna od onih koja dovoljno ne vole Hrvatsku pa slijedom toga ne osjeća svu punoću domoljubno/erotskog zova koji donosi taj naslov? Ali da se vratimo filmu. “Ustav Republike Hrvatske” je, kao uostalom i svaka dobra priča, prije svega ljubavna priča. Priča o samoći, o tome kako smo vječno gladni pažnje i ljubavi. Ona se događa danas, u centru Zagreba, manje više u jednoj stambenoj zgradi. U njoj živi troje vrlo različitih ljudi koji se izmedju sebe ne podnose, ali ih je sudbina, mimo njihove volje, iznenada učinila međusobno ovisnima.

Snimate ga kao neku vrstu zamjene za film "Čudo u Poskokovoj dragi", koi je trebao biti radjen prema Tomićevu romanu, za koji niste uspjeli skupiti dovoljno novca. Meni se čini da je u ovom trenutku hrvatske stvarnosti čak i važnije snimiti ovaj film o ostraciranim ljudima... a komediju u bolja vremena.

- I meni se čini da je danas važno snimiti ovaj film. Zato ga i snimam. Mislim da je trenutak u kome treba vrlo jasno atikulirati svoj stav. Uskoro će mozda biti kasno za takav luksuz. Iako, ako govorimo o “Čudu u Poskokovoj Dragi” koja je trebala biti prava rasna komedija, treba reci da je komedija jos uvijek daleko najubojitije oružje u borbi protiv svake fašizacije. Mrki ljudi zabrinutih pogleda nikada nisu našli način da se obrane od komedije. Što mislite zasto je Ante Tomić prvi na mnogim lokalnim nacionalističkim listama za budući odstrel, koje danas kruže webom? Zato jer zna taj svijet, dolazi iz njega i kao takvom mu se smije. Od tog smijeha oni se jednostavno ne znaju braniti.

Stjepan Mesić i Ivo Josipović bili su, kao predsjednici Hrvatske, gosti na otvorenju. Hoćete li ove godine pozvati gdju Grabar-Kitarović?

- Ne znam, I to morate pitati Igora. Ali ako je pozvao gospođu predsjednicu, a kao pristojna osoba to je sigurno i učinio, onda će ona, kao i u Jasenovac, Bleiburg, Pulu i tome slične događaje, najvjerojatnije poslati svog izaslanika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 04:25