Pula kao nekad: puna Arena i ex-Yu filmske zvijezde

Otvaranje 60. Pule u sobotu navečer još je jednom - po tko zna koji put - pokazalo da postoji samo jedan kerozin na koji “leti” pulski festival: a to je retronostalgija. Tijekom posljednjih desetljeća pulske su direkcije na sve moguće načine pokušavale osmisliti spektakl otvaranja, oprobavali su dječje zborove, akrobate, free climbere, pjevače te veće i manje vatromete, no uvijek ste nekako imali dojam da gledate socrealističan slet, i to dosadan.

Dvojbena obljetnica

Ove godine organizatori otvaranja okrenuli su se “retru”. Ishod nije bilo teško predvidjeti: Bata i Smoki, Milena Dravić, partizanske koračnice i malo humora - i Pula je najednom letjela.

Ovogodišnje otvaranje - koje je koncipirao i producirao Martin Milinković - bilo je najbolje u novijoj povijesti festival. Temeljilo se na jednostavnoj ideji da se naglasi 60. obljetnica festivala (sama po sebi dvojbena - jer zbog ratnih pauza ovo je u zapravo 58. Pula) i preko nje podvuče jedina komparativna prednost pulskog festival - a to je spektakularna prošlost.

Stoga su organizatori doveli niz starih jugoslavenskih zvijezda, od Ljubiše Samardžića, Nede Arnerić, Dušice Žegarac, Milena Dravić i drugih, koje je publika u Areni spontano pozdravljala pri ulasku. Složili su power-point plakata pobjednika, fotografija glumaca i režisera zlatne pulske ere te inserata koje nisu vezivali kronološki, nego motivski oblikujući zanimljive interfilmske veze.

Mitske rečenice

Sve je to bilo popraćeno s ponešto gegova i puno retrofilmske muzike, od partizanskih marševa do songa iz “Vlaka u snijegu”. Suvišno je reći da su se čule i mitske rečenice jugofilma: “Das ist Walter, jest hund, al jest i Mile”, te “Preko vode do slobode”.

Doda li se tome da su obljetničkom otvaranju prisustvovali postjugoslavenski ministri kulture (srpski je izostao, no bio je tu kosovski), sve to zvuči kao jugonostalgična provokacija, crvena krpa za “prave Hrvate”, No, ne nadajte se prebrzo “obnovi komunizma”: pulsko otvaranje zapravo je tipična postmodernistička eksproprijacija prošlosti, u kojoj Jugoslavija postaje još jedan artikal na polici kulturne antikvarnice, zgodna niša kapitalističke kulture industrije. Pulski se festival napokon dosjetio da i mi - poput istočnih Berlinčana - imamo ruske šapke i trabante koje bismo mogli prodavati. Zapravo, kad je pulski festival po srijedi, to je možda i jedino što on može prodati.