Ovo je najvažniji dokument 19. stoljeća donesen pomoću korupcije od strane najboljih ljudi u Americi - govori Thaddeus Stevens ( Tommy Lee Jones), vođa radikalnog krila republikanske stranke, dok čita svojoj ljubavnici tekst 13. amandmana kojim se ukida ropstvo. Već sama činjenica da scena odigrava u postelji, i to izvanbračnoj, i da je Stevensova partnerica Afroamerikanka, dostatno govori da “Lincoln” Stevena Spielberga nije nikakva patetična povijesna slikovnica nego slojevita kronika manipulacija i paradoksa uz pomoć kojih su u siječnju 1865., pred sam kraj Građanskog rata, robovlasnički odnosi - glavni pogon privrede američkog Juga - napokon stavljeni izvan zakona.
Situacija u kojoj se Abraham Lincoln našao u tom razdoblju bila je iznimno delikatna. On je još 1863. donio proklamaciju o emancipaciji, zahvaljujući kojoj su na tisuće Afroamerikanaca pristupili sjevernjačkoj vojsci, međutim, jednom kad bi rat završio, to bi ostao samo neobavezujući proglas, južnjačke države vratile bi se robovlasničkom sustavu, i rat zbog kojeg je izginulo 600 tisuća Amerikanaca činio bi se samo neugodnom epizodom.
Osobno uvjeravanje
Stoga je Lincoln, duboko uvjeren u ravnopravnost među rasama, odlučio progurati 13. amandman u Domu predstavnika, međutim to nije lak pothvat. Ima otpora i u vlastitoj Republikanskoj stranci, demokrati su naravno uglavnom protiv, ali ako bi među njima skupio 20 glasova, amandman bi prošao. Kako dobiti glasove? Naravno, mitom, korupcijom, nuđenjem važnih i nevažnih državnih položaja, a katkad i osobnim uvjeravanjem.
Burna svakodnevica
Nešto doznajemo i o naslovnom liku (njega majstorski minuciozno igra Daniel Day-Lewis), pratimo njegove trzavice sa suprugom Mary Todd (izvrsna Sally Field), koja ga optužuje za smrt jednog od njihovih sinova, svađe sa starijim sinom Robertom (uvijek sugestivni Joseph Gordon-Levitt), koji bi u rat, ali mu to otac ne dopušta, međutim, u središtu drame je Lincoln političar a ne privatna osoba, koji na sve moguće načine želi izvojevati prihvaćanje - po njegovu sudu - dalekosežnog amandmana po budućnost Amerike.
Razdoblje je evocirano fascinantno, karakteri su živopisno ocrtani, a Spielbergovo redateljsko umijeće ponajprije se vidi po tome što se lako snalazite među bar pedesetak važnih likova, koliko ih promakne na ekranu: Spielberg se pritom suzdržava patosa (tu i tamo mu se omakne poneka prenaglašena scena) i uvodi ironiju i humor kada zbivanja prijete postati preozbiljnima. Prizori odsječenih nogu i ruku nesretnih vojnika i komičnih prepucavanja u Domu predstavnika dio su svakodnevice te burne 1865. godine.
Izostavljen je atentat
Ugledni suvremeni dramatičar Tony Kushner (“Anđeli u Americi”), s kojim je Spielberg već surađivao u “Münchenu”, napisao je odličan scenarij, u kojem dramski kontrasti imaju važnu ulogu. Lincoln će u jednom trenutku reći: “Ja sam predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, imam neizmjernu moć”, a ubrzo zatim će se morati suzdržavati da ne ošamari suprugu na rubu živčanog rastrojstva. Thaddeus Stevens je pak otrovno duhovit dok vrijeđa protivnike, ali se zna i poniziti kada je svjestan da cilj opravdava sredstva. Kushner rado koristi elipse, uopće ne vidimo trenutak kada je amandman proglašen, njegov tekst prvi put se čita tek u Stevensovoj ložnici. Izostavljen je i atentat na Lincolna, o njemu doznajemo posredno, što je vrlo suverena dramska taktika da se preskoči poznato i da se predstavi na malo drugačiji način.
Zahtjevna kronika
Teško je ne povući usporedbe sa sadašnjom situacijom u Americi, kada se Afroamerikanac Barack Obama nalazi na početku drugog predsjedničkog mandata, jednako kao što se i Lincoln nalazio u vrijeme odigravanja radnje filma. Međutim, Spielberg je dugo pripremao “Lincolna”, i možda je sve to stvar slučaja. A opet, previše ostvarenja koji se sada natječu za Oscara - od “Zero Dark Thirty” do “Odbjeglog Djanga” - referira se na današnju situaciju, Obamu i Afroamerikance da bi se to moglo smatrati nehotičnim.
“Lincoln” je u Americi prešao zaradu od 150 milijuna dolara bruto i to je najuspješniji Spielbergov film posljednjih godina, što je razumljivo, jer ga je tamošnja publika prihvatila kao suočavanje s vlastitom prošlošću. Međunarodna distribucija tek počinje (u hrvatskim kinima je film od 31. siječnja) i vidjet ćemo hoće li biti tako uspješna kao američka, pogotovo što je u pitanju vrlo zahtjevna i posve specifična povijesna kronika. Ipak, ako od filmova tražite nešto više, “Lincolna” morate obavezno pogledati.
Spielberg i Oscari
Kada su Oscari u pitanju, Steven Spielberg je pravi pehist. To što je “Lincoln” dobio 12 nominacija, još uvijek ne znači da će i trijumfirati 24. veljače, na svečanoj dodjeli nagrada. Uzmite primjer “Boje purpura”, koji je 1986. imao 11 nominacija i nije potvrdio niti jednu jedinu. Lani je “Put rata” imao 6 nominacija, ali bez rezultata, kao i “München”, koji je 2006. uzaludno skupio pet nominacija. Slučaj filma “Spašavanje vojnika Ryana” je gotovo tragikomičan, film je imao 11 nominacija, Spielberg je nagrađen za režiju, ali je pobijedio - po sudu mnogih - minorni “Zaljubljeni Shakespeare”. “E.T.” je također bio sigurni favorit sa 9 nominacija, no glavni mu je trofej pokupio “Gandhi”, koga danas malo tko gleda. Da nešto ne štima sa Spielbergom i Oscarima, znalo se od samog početka, jer “Ralje” od pet nominacija nisu potvrdile samo jednu, onu za najbolji film, a Spielberg uopće nije nominiran za ono po čemu se film pamti - za najbolju režiju.
Jedini uspješan Spielbergov film u natjecanju za Oscare bila je “Schindlerova lista”, koja je 1994. od 12 nominacija potvrdila njih sedam, uključujući i one za najbolji film i režiju.