Dva filma dviju novih redateljica obilježila su prvi vikend u natjecateljskom programu Zagreb Film Festivala. U oba slučaja su redateljice tih filmova podrijetlom iz zemalja bivše Jugoslavije. Obje su, međutim, svoju životnu i profesionalnu adresu našle drugdje - jedna u Nizozemskoj, a druga u Rumunjskoj.
Prva od dvije je bosansko-nizozemska redateljica Ena Sendijarević koja se na ZFF-u predstavila svojim zapaženim debijem “Negdje lijepo”. Druga je srpska redateljica s rumunjskom adresom Ivana Mladenović kojoj je na ZFF-u prikazan film “Ivana Grozna”. Od ta dva filma, onaj Ene Sendijarević je kudikamo poznatiji: u Zagreb je stigao s glavnim nagradama iz Rotterdama i Sarajeva. Ipak, vašem se kritičaru kudikamo više svidio film “Ivana Grozna”.
Bizarni eksperiment
“Negdje lijepo” mogao se opisati i kao road-movie po disfunkcionalnoj postjugoslaviji. Junakinja filma je Alma (Sara Luna Zorić), Hercegovka koja živi u Nizozemskoj. Alma odlazi u BiH posjetiti svog oca koji je hospitaliziran u bolnici pokraj Mostara. Mlada emigrantica u Mostaru ima samo otresitog rođaka Emira, polukriminalca kojeg za rođakinju i njene planove nije preveć briga. Tijekom idućih sat i pol junakinji filma najveći je problem kako uopće doći do bolnice u kojoj joj je otac.
Ovo nije prvi put da se EX-YU kinematografije oprobavaju u bizarnom eksperimentu: implementaciji road movieja u prostor nekih od najmanjih zemalja u Europi. Viđali smo već road movie između Ljubljane i Portoroža (Vinci Anžlovar) te između Zagreba i Gospića (Davor Žmegač). Sendijarević čak i njih nadmašuje: njena junakinja od grada do prigradske bolnice raznim prometalima putuje četiri dana, a pritom nam se razotkriva sav ofucani ikonografski svijet postsocijalističkih stanica, pruga, barova i motela. Sendijarević uočljivo imitira Jarmuscha, osobito “Stranger Then Paradise”. Kao redateljica je vizualno zanimljiva, pa podsjeća pomalo na “cinéma du look” ranog Bessona ili Beineixa. Ali, iako film naviješta očiti redateljski talent, istodobno ima baš puno problema. Scenarij se trikovima dovija iz jedne proizvoljne dogodovštine dokotrljati do druge, cijelo vrijeme imate dojam da je scenaristica grizla olovku i mučila se što bi dalje, tako da film ostavlja dojam prilične nezrelosti.
Nezrelost je nešto oko čega se okreće i “Ivana Grozna” Ivane Mladenović. No, u njenom slučaju nezrelost nije karakteristika filma, nego njegova tema. “Ivana Grozna” autobiografski je film u kojem redateljica glumi, manje-više, samu sebe: rumunjsku filmsku režiserku podrijetlom iz pograničnog grada Kladova na Đerdapu. Junakinja kreće iz Bukurešta u posjet svojim roditeljima u Kladovo. Kako u Kladovu baš i nema previše istaknutih filmaša, Ivana je i neka vrsta lokalnog selebritija. Stoga joj ambiciozni lokalni čelnici ponude da organizira lokalni festival rumunjsko-srpske kulturne suradnje, a ona će sama na festivalu dobiti nagradu grada.
Humor
Kao što Mladenović u filmu glumi samu sebe, sebe u “Ivani Groznoj” glume i njeni roditelji, baka, mještani i sudionici festivala. Riječ je, ukratko, o autobiografskom filmskom “factionu” koji podsjeća pomalo na Nannija Morettija ili Izraelca Avija Mograbija - režisere kojima su najmilija filmska tema oni sami.
Ono što “Ivanu Groznu” čini šarmantnim jest to što redateljica filmsku sebe - ne štedi. “Ivana” je u filmu doista “Grozna”: hipohondar je, opsjednuta simptomima nepostojećih bolesti, neljubazna, razmažena, prezriva spram provincijske sredine, no sredine iz koje se ne libi izmusti korist. Sve te mane svoje filmske “blizanke” Ivana Mladenović secira bespoštedno, duhovito, s finim smislom za dramaturgiju i detalj. “Ivana Grozna” spada u one filmove za koje pomislite “pa i ja bih to mogao snimiti!”, a da to ne može biti pogrešnije jer je u njemu sve jako promišljeno i odvagano.
Glavni program ZFF-a u nedjelju je donio i jedan od najzapaženijih filmova ovogodišnjeg Cannesa. Riječ je o “Visokoj djevojci”, drugom filmu ruskog režisera Kantemira Balagova, filmu koji je u svibnju dobio nagradu za režiju i nagradu kritike u canneskom programu “Izvjestan pogled”. Film Balagova zbiva se 1945., tek koji mjesec nakon pobjede nad fašizmom, i to u Lenjingradu koji je i fizički i emocionalno izmrcvaren dugogodišnjom opsadom. Premda je rat završio trijumfom, posljedice su još tu, a posljedica su pogotovo pune bolnice u kojima leže dojučerašnji vojnici - obogaljeni, paralizirani, moreni PTSP-om.
Krakata djevojka
Glavna junakinja filma je medicinska sestra, šutljiva djevojka koju zbog visine zov “Djilda” (krakata) - što je i izvorni naslov filma. Djilda radi u bolnici i skrbi o malom dječaku za kojega svi misle da je njeno dijete. Dječak - međutim -strada, a nedugo potom na vrata bane Djildina najbolja prijateljica, ratna drugarica koja je Djildi povjerila dijete dok je na frontu. Junakinja filma joj “duguje” dijete, stoga prijateljica od nje traži da joj rodi novo: jedino što trebaju jest naći oca koji bi junakinju oplodio.
Balagov je inače iz Kabardinije na Kavkazu, a studirao je kod Aleksandra Sokurova što se u “Visokoj djevojci” jako i vidi. To je baš sokurovljevski film - raskošno operski film dugih kadrova, napadne režije, tehnički virtuozne, no i razmetljivo velebne glume. Sve je u tom filmu Art s velikim A, gomilaju se krupni motivi, mitološke reference i ekstremne situacije, svega tu ima - od eutanzije i čedomorstva do samooplakivanja nacionalne sudbine. Dojmljivo je kako je sve to režirano i glumljeno, no čovjek bi ipak poželio film koji bi bio, pa, možda malo manje veći od života.