Propast utvrde američkog nezavisnog filma

Korporacija Disney objavila je ovog četvrtka šturu poslovnu vijest kako će filmska tvrtka Miramax - kojoj je većinski vlasnik - nastaviti daljnje poslovanje “u manjem opsegu, inkorporirana u matični studio”. Iza tog suhog, korporacijskog komunikea krila se, međutim, prava bomba.

Miramax - tvrtka ključna za uspon američkog nezavisnog filma u kasnim osamdesetima i devedesetima - prošlog je četvrtka zapravo prestala postojati, a njenih 80 zaposlenih u New Yorku i Burbanku ostalo je na ulici. S najavnih špica svjetskih kina tako zauvijek odlazi poznati logotip iza kojeg su 28 godina izlazili klasični (ili barem) kulturno utjecajni filmovi poput “Paklenog šunda”, “Trgovaca” ili “Piana”.

Kraj Miramaxa, međutim, nije preveliko iznenađenje. Nakon što su je 2005. napustili njeni utemeljitelji braća Harvey i Bob Weinstein, Miramax je polako trnuo, postajao sve manji i nebitniji, da bi ovotjedna vijest stigla kao točka na i tog postupnog venuća.

Tvrtku Miramax osnovali su 1979. njujorška židovska braća Bob i Harvey Weinstein kao uvozničku firmu koja bi distribuirala u SAD strane i nezavisne filmove. Zahvaljujući filmofilskoj erudiciji i ukusu dvojice osnivača, tvrtka se kroz osamdesete profilirala kao nepogrešivi lakmus za talente i uvoznik kvalitetnog azijskog, pacifičkog i britanskog filma. Tijekom osamdesetih, Miramax ulazi u produkciju i u desetak godina blistavog zenita proizvodi većinu ključnih filmova koji su izazvali “indie” revoluciju: “Seks, laži i videovrpce”, “Pse iz rezervoara”, “Trgovce”, “Pakleni šund”… Istodobno, Weinsteini koproduciraju niz ne-američkih filmova kojima otvaraju široko globalna vrata: “Moje lijevo stopalo”, “Piano”, “Plačljivu igru”...

Osim što su imali filmofilski nos, Weinsteini su bili i daroviti trgovci, znali su prodati film i izlobirati nagrade, pa sredinom devedesetih Oscari praktički postaju Miramaxova “kućna igra”. Činjenica da su Oscare dobili tako beznačajni i posve zaboravljeni filmovi poput “Engleskog pacijenta” ili “Zaljubljenog Shakespearea” danas se s vremenske distance ne može objasniti doli bezgraničnim lobističkim i marketinškim darom silovite braće.

U uspjehu Miramaxa krio se i crv njegove propasti. Godine 1995. braća su na vrhuncu slave prodala većinski udio tvrtke Disneyju, koji im je omogućio kapital za širenje. Tijekom devedesetih braća su imala priličnu autonomiju, a njujorška je tvrtka i fizički i poslovno bila odijeljena od “Mišje kuće”. No, na prijelazu dekada Weinsteini su se našli u škripcu. Trošili su sve više i sa sve manje uspjeha, a strateški proizvodi tvrtke postale su pompozne, akademske adaptacije poput “Studengore” ili “Chocolat”, ili pak predimenzionirani ego tripovi poput “Avijatičara” i “Bandi New Yorka”. Šefovi Disneyja sve su više nagrizali autonomiju Miramaxa, a povrh svega sraz je dobio i ideološke primjese: obiteljski, konzervativni Disney opirao se tome da Miramax distribuira politički paprene filmove (poput Mooreova “Fahrenheita”) ili filmove koji se dodiruju vjere, poput “Dogme” Kevina Smitha.

Neminovni razlaz dogodio se 2005., kad Weinsteini napuštaju tvrtku koju su imenovali po svojim roditeljima (Miri i Maxu), osnivaju novu firmu Weinstein Company i sa sobom odnose podetiketu za horore Dimension Films. Od tada nadalje bilo je jasno da je Miramax ostao ljuštura bez sadržaja: Disney ga je postupno rezao, a na koncu likvidirao.

Uloga Miramaxa i braće Weinstein i danas je predmet mnogih sporenja. Neprijeporno je da su braća imala nos za film, bitno utjecala na karijeru niz autora (Tarantina, Soderbergha, Rodrigueza…), te otvorila američka i svjetska vrata za dio azijskog i pacifičkog filma.

Ipak, napadali su ih zbog tiranskog karaktera, zbog toga što su strane filmove često premontirali i rezali, te intervenirali u gotove filmove. Režiseri koji bi se oprli sugestijama (poput Jarmuscha u “Dead Manu”) bili bi “kažnjavani” limitiranom distribucijom i malim marketinškim budžetom. Prepričavala se čak anegdota da su Weinsteini htjeli premontirati “Princezu Mononoke”, nakon čega im je Hayao Miyazaki iz Tokija poslao katanu (!) s natpisom “da se ne usudite rezati!”.

Ono što je neprijeporno jest da su Weinsteini bitno utjecali na nastanak “indiewooda”, amalgama studijskog kapitala i neovisnog autorskog filma koji su kasnije mnogi slijedili i osnivali istovrsne tvrtke (Focus, Paramount Vintage…). Mnogi su zato Weinsteine držali iskvariteljima “indie” filma, a u knjizi poznatog publicista Petera Biskinda “Down and Dirty Pictures” (2004.) o usponu Sundancea i nezavisnog filma, Weinsteini su praktički glavne “babaroge”. Stoga ima mnogo ironije u činjenici što je krah “Miramaxa” objavljen upravo uoči završnog vikenda Sundancea, festivala s kojim je tvrtka bila pupčano povezana, koji je učinila važnim, ali po nekima i ugušila.