Hrvatska književnica Maša Kolanović objavila je prošle godine zbirku priča “Poštovani kukci” u kojoj se crnohumorno, ali i jezivo bavi fenomenima postmodernog kapitalizma: mobitelskim tarifama, roaminzima, životnim osiguranjima, internetskom prodajom i šoping molovima.
Sve te teme ujedno su i teme jednog filma koji je prikazan u glavnom programu Berlinalea. Kao i likovi Maše Kolanović, i likovi tog filma su ljudi bačeni u novi, korporativni i digitalni svijet, svijet koji ne razumiju niti on razumije njih.
Film o kojem je riječ je “Effacer L’Historique” (Izbrisati povijest), novi naslov francuskog komediografskog dvojca Benoîta Delépinea i Gustavea Kerverna. Kervern i Delépine inače nisu nepoznati hrvatskim festivalskim gledateljima, pošto je nekoliko njihovih filmova igralo na zagrebačkom ZFF-u i na splitskom Festivalu mediteranskog filma.
Priča iz predgrađa
“Izbrisati povijest” je mozaička crna komedija koja prati troje susjeda iz francuskog prigradskog naselja. Marie (Blanche Gardin) je razvedena žena kojoj su djeca odabrala ostati s ocem, s obzirom da otac dobro zarađuje, a ona ne radi i nikad nije radila. Bertrand (Denis Podalydès) je prezaduženi udovac kojem su sve kartice blokirane zbog nerezonske šopingmanije. Christine (Corinne Masiero) je ovisnica o TV serijama koja je izgubila posao u elektrani kad je zamalo izazvala nuklearno curenje zbog “Breaking Bada”. Sada je vozačica u servisu najma luksuznih vozila, ali je muči što stalno od klijenata dobiva slabe ocjene.
Sve troje su ljudi srednjih godina koji su se našli u svijetu koji ih izbezumljuje. Sve troje imaju problem s internetom. Marie bi htjela izbrisati sramotni seks video koji je njen partner snimio kad je bila pijana, Corinne bi htjela naštelati ocjene kupaca, a Bertrand upoznati ženu erotskog glasa koja mu telefonski prodaje montažne verande. Sve troje bi, ukratko, stavili bombu pod taj “cloud”, ma gdje on bio. Ta početna premisa Delépineu i Kervernu služi za zabavnu satiru na - štošta: na telefonsku prodaju, internetske servise za mušterije, na dopunska zdravstvena osiguranja, minuse na karticama, mobing na društvenim mrežama…
Servisni poslovi
Francuski autori komedija izruguju se s tom novom servisnom industrijom u kojoj nije baš jasno da li itko što radi i proizvodi, ali je oko suvremenog građanina sagrađena cijela nadstruktura servisnih poslova koji su i izluđujući i otuđujući. “Izbrisati povijest” sjajan je film koji pogađa senzibilitet ljudi koji su premladi da bi bili za starački otpad, a opet se osjećaju prestari u tehnološkim, medijskim i ekonomskim promjenama koje više ne prate. Nisu - kako bi reklama rekla - “novi oblik života”.
Film koji je uz “Izbrisati povijest” dosad najviše iskočio u natjecateljskom segmentu berlinskog festivala je “Never Rarely Sometimes Always” (Nikad rijetko nekad uvijek), treći film njujorške indie redateljice Elize Hittman. Junakinja filma je tinejdžerka iz gradića u Pennsylvaniji (Sidney Flanigan) koja dozna da je trudna. Zatrudnjela je s dečkom koji joj se u međuvremenu zgadio i s kojim ne želi imati ništa. U Pennsylvaniji je za maloljetnički abortus potrebna suglasnost roditelja, a djevojka ne želi da joj roditelji saznaju što se dogodilo. Stoga ugovori abortus u klinici u New Yorku. Laže roditeljima da će prenoćiti kod prijateljice, te s istom tom prijateljicom, zgodnušnom koketom (Talia Ryder) kreće u New York.
Put dviju srednjoškolki pretvara se u trodnevnu epopeju u kojoj se mlade junakinje nose s problemima, od nalaženja prenoćišta, preko besparice, pa do medicinskih i socijalnih protokola. Jedan od tih protokola je i anketa u kojoj djevojka koja ide na abortus mora opisati svoje seksualne navike i veze s partnerima. On se sastoji od seta tipskih pitanja na koja mora odgovoriti s “nikad”, “rijetko”, “nekad” ili “uvijek” - otud filmu i taj neobičan naslov. Film Elize Hittman je zbilja izvrstan. Riječ je o maloj, svagdanjoj epopeji u čaši vode, filmu koji se bavi razizemljem funkcioniranja društva, a pritom ne gubi iz fokusa svoje male, hrabre i ne baš uvijek najpametnije junakinje.
Dementni otac
I dok je film Hittmanove lijepo ugodno iznenađenje konkurencije, ono neugodno je bez sumnje “The Roads Not Taken”, novi film poznate britanske redateljice Sally Potter, autorice “Orlanda”. Osim poznate redateljice, film je u berlinskom programu iskakao i izrazito zvjezdanim “kastom” u kojem su Javier Bardem, Salma Hayek, Laura Linney i Ella Faning. Malu, ali zanimljivu ulogu u filmu ima i srpska glumica Branka Katić.
Film pripovijeda o kćeri (Fanning) koja tijekom 24 sata mora svog dementnog oca pisca (Bardem) odvesti na dva liječnička pregleda. Otac se gubi, a usporedno se pojavljuju prizori iz njegove prošlosti i mogućih, neživljenih, alternativnih života. Sve se to, nažalost, pretvori u ružnu paradu glumačkog egzibicionizma s Bardemom potpuno bez kontrole.