STALKER

Prije 40 godina na filmskom festivalu u Cannesu prikazan je fascinantan film Andreja Tarkovskog

Film Stalker
Najveći dio filma događa se u Zoni, napuštenom, izoliranom području na koje je pao meteor ili su ga možda posjetili vanzemaljci

Volim si utvarati da sam lokaciju prepoznao odmah. Doduše, u podnožju velikoga dimnjaka, za svaku sigurnost, ako slučajni namjernici ne znaju zašto je to mjesto važno, stoji mala spomen-ploča. Trošne zgrade s obje strane dvorišta bile su mi privlačne, baš kao što to biva sa svom, napola urušenom, industrijskom arhitekturom po cijelome svijetu. Ogoljene crvene cigle, raspucali asfalt kroz koji probija korov i ograda od bodljikave žice iza koje stoje strojevi i teška mehanizacija.

Upravo na tom mjestu, pred napuštenom elektranom glavnog grada Estonije, Tallinna, Andrej Tarkovski snimio je jednu od najupečatljivijih scena svog filma “Stalker”. Bila je to vrlo napeta, akcijska sekvenca (zapravo jedina akcijska scena u cijelom filmu) u kojoj se tri glavna lika uspiju džipom probiti preko granice, kroz bodljikavu žicu, snopove reflektora i kišu metaka.

“Stalker” je svijetu premijerno prikazan na posebnoj projekciji kanskog filmskog festivala u svibnju 1980. Film se željno iščekivao jer je Tarkovski već stekao iznimnu međunarodnu kritičku reputaciju svojim prethodnim filmovima, “Ivanovo djetinjstvo” (1961.), “Andrej Rubljov” (1966.), “Solaris” (1972.) i “Zrcalo” (1975.). “Stalker” je odmah proglašen briljantnim, kao još jedan u nizu sjajnih filmova u sasvim iznimnom opusu Tarkovskog, iako kritičari isprva nisu bili suglasni o čemu se tu zapravo radi. Polaganog ritma, vizualno silno upečatljiv, dovoljno neodređen da i dalje priziva različite interpretacije, “Stalker” nije prestao intrigirati gledatelje i kritiku sve do današnjih dana.

Izolirano područje

Najveći dio filma događa se u Zoni, napuštenom, izoliranom području na koje je pao meteor ili su ga možda posjetili vanzemaljci. Zoni je zabranjen pristup, čuvaju je snage UN-a. Na tom području nije više moguće uspostaviti nadzor, ondje vladaju nepoznate sile, neobjašnjivi fenomeni, a vrijeme i prostor su iskrivljeni. U Zonu se uspijevaju kriomice uvući jedino Stalkeri, vodiči koji riskantno žive od toga što Zonu pokazuju znatiželjnim posjetiteljima. Duboko unutra, u Zoni, navodno postoji soba u kojoj se ispunjavaju i najteže ostvarive želje onih koji do tamo uspiju doći. Upravo će mogućnost ispunjenja te jedne želje na vrlo težak način testirati i Stalker i dvoje ljudi koje je tamo poveo (o njima znamo samo da su Pisac i Znanstvenik). Cijela se misija odvija vrlo polako i ne završava nikakvim konkretnim zaključkom. Sam Stalker je čovjek od malo riječi koji na postavljena pitanja uglavnom ne nudi nikakve odgovore. Kako to već biva u filmovima Tarkovskog, sama naracija ustupa mjesto simbolima, a kraj filma više je nalik posljednjem stihu neke pjesme, nego razrješenju filmske priče.

Kad sam bio mlađi, oko mene su se svi hvalili koliko su puta pogledali “Ratove zvijezda”. Danas ista ta generacija slično priča o Tarkovskom, i to onim jednakim, ovisničkim, dječačkim žarom. Britanski pisac Geoff Dyer čak je napisao knjigu od dvjesto i dvadeset stranica o Stalkeru (“Canongate”, 2012.), neku vrstu hibrida memoaristike i kulturalne povijesti koja govori o tom filmu kao nepresušnom izvoru bezbrojnih interpretacija.

“Western ljudskoga uma”


Iako se smatra znanstveno-fantastičnim filmom, smještenim u blisku budućnost, “Stalker” se više čini kao neka vrsta putovanja u rastočeni, propali oblik naše sadašnjosti. Uz iznimku stražara UN-a koji nose zastrašujuće crne uniforme, u filmu nema nikakvih visoko tehnoloških dometa, inače karakterističnih za žanr znanstvene fantastike, a najveći dio prizora odvija se u zapuštenim, polurazrušenim zgradama ili u bujnoj, vlažnoj, vodom natopljenoj prirodi. Sam Tarkovski je, kako ga je citirao talijanski filmski kritičar Sauro Borelli, nazvao film “westernom ljudskoga uma”, kao da je htio ispripovijedati kaubojsku priču našega vremena.
Film se djelomice oslanja na roman “Piknik uz cestu” braće Arkadija i Borisa Strugackog, znanstveno-fantastičnih pisaca čiji su se romani sjajno prodavali u Sovjetskom Savezu.

Upravo su njih dvojica iz engleskog jezika posudili riječ stalker (tragač, osmatrač, opsjednuti promatrač, lovac koji se tiho prikrada - op. prev.) i tako nazvali svog zagonetnog lutalicu, pa je na taj način, preko Tarkovskog, ta riječ stekla i to značenje. U današnje vrijeme se čini kao da svi tragamo baš za ukletim, prošlošću opsjednutim prostorima kojima bismo željeli nasumice lutati i za nečim tragati. Tako sam i ja krenuo u potragu za Stalkerom kad sam 2013. godine odlučio pronaći tu odavno napuštenu termoelektranu, sagrađenu još prije Prvog svjetskog rata. (Inače, ta je elektrana danas potpuno obnovljena, pretvorena u galeriju i kulturno središte evokativnog naziva Kultuurikatel, odnosno “Kulturni bojler”.)

Ispada da je konačna sudbina svih distopijskih prostora da ih se konačno prenamjeni u neko kulturno dobro, trgovački centar ili pak u luksuzne stanove. Nakon ovog filma Tarkovskog mnogi su počeli sebe doživljavati kao Stalkere, od turista koji idu razgledavati Černobil, do onih koji gotovo ovisnički obilaze zapuštene, već urušene hotele. Gdje god postoji neko napušteno mjesto, mogli bismo reći, nađe se neki Stalker koji bi ga poželio istražiti. Čak i u vrijeme početka krize koronavirusa, bilo je nečega toliko nalik atmosferi “Stalkera”, u tim potajnim izlascima iz kuća i gledanju praznih ulica. Izvanjski svijet, sve ono s druge strane ulaznih vrata naše kuće, postalo je Zona.

Braća Strugacki radila su s Tarkovskim na scenariju, iako je na kraju film imao malo veze s originalnom pričom. Sve što je bilo napravljeno u prvim danima snimanja propalo je u razvijanju, pa se moralo raditi ponovo, no na ponovljenom snimanju su Tarkovski i braća Strugacki unijeli nove izmjene u scenarij, tako da je na koncu film ispao još zagonetniji i poetičniji nego što je prvotno bio zamišljen. Možda je upravo ta produžena gastacija na kraju dovela do tako briljantnog umjetničkog ostvarenja. Tarkovski nikad nije zahtijevao potpunu kontrolu nad pričom. U svojim dnevnicima zabilježio je da je do promjene uloge središnjeg lika - koji je od ciničnog krijumčara postao neka vrsta ovisnika Zone, gotovo produžetak osobnosti same Zone - došlo u velikoj mjeri nakon beskonačnih izmjena i prerada scenarija koje su unosila braća Strugacki.

“Stalker” je premijerno prikazan na festivalu u Cannesu, ali van konkurencije (te su godine Zlatnu palmu podijelili Kurosawina “Kagemusha” i Bob Fosseov “All That Jazz”), a tijekom same projekcije došlo je do neočekivanog prekida električne energije, zbog štrajka, što je trajanje filma produžilo s dva sata i četrdeset i pet minuta na ono što se moralo činiti nalik samoj vječnosti. “Stalker” je prikazivan po zemljama zapadne Europe početkom 1981. godine i vjerojatno sam ga ja upravo tada gledao u kinu Phoenix Picturehouse​ u Oxfordu. Kad bih rekao da sam u filmu uživao, vjerojatno bih malo ipak pretjerao, ali to je svejedno bio jedan od najupečatljivijih filmova koje sam ikada vidio u životu, tako da su se mnoge scene iz tog filma duboko usjekle u moju memoriju upravo na osnovi tog mog prvog gledanja. Ono što me je najviše smetalo u filmu bilo je to njegovo trajanje. Cijelo sam vrijeme bio svjestan da će se svi pubovi sigurno zatvoriti prije nego što taj prokleti film konačno završi.

“Stalkera” je na zapadu vidjelo puno više kinoposjetitelja nego u zemlji u kojoj je nastao jer se tamo film nije prikazivao u puno kina 1979. godine, a odgođenoj, službenoj premijeri u svibnju 1980. godine Tarkovski nije mogao prisustvovati jer je već otišao u Italiju, gdje je počeo spremati sljedeće projekte, s piscem i producentom Toninom Guerrom. Na koncu je “Stalker” u Sovjetskom savezu doživio tek ograničenu kinodistribuciju, no iz redateljevih dnevnika saznajemo da je doživio veliki uspjeh u Tallinnu. To vjerojatno nije bilo slučajno, smatra se da su estonski intelektualci bili među najmanje indoktriniranima u cijelom Sovjetskom Savezu. Tarkovski je na kraju odlučio 1980. godine ostati u Italiji jer je vjerovao da mu moskovske vlasti više neće dati da radi filmove kako on to želi. Njegov sljedeći projekt “Nostalgija” (koji je scenaristički supotpisao Tonino Guerra) bio je vrlo intiman film o egzilu, o tome kako je teško živjeti i raditi u kulturi koja nije tvoja vlastita.

Veliki mističar

“On je bio veliki mističar, one vrste kakvu nitko ne razumije na zapadu”, rekao je Jerzy Illig, poljski pisac i izdavač koji je intervjuirao Tarkovskog sredinom osamdesetih u Stockholmu. “Sasvim se jasno vidi da bi se, kad god bi počeo govoriti o duhovnim stvarima, ljudi koji su s njime razgovarali ili izgubili ili ne bi razumjeli o čemu on govori.” Illigova domovina, Poljska, bila je jedna od rijetkih zemalja Istočnog bloka u kojoj je “Stalker” uopće bio prikazan. (U onodobnoj, nesvrstanoj Jugoslaviji film je bio prikazan na televiziji.) U članku o filmu koji je izišao 1981. u poljskom tjedniku Przekrój “Stalker” je opisan kao “film koji govori o društvu u kojem se izgubila svaka vjera, gdje čak više nema ni želje da se išta promijeni”. Natruha optimizma se u filmu nudila jedino na mjestu gdje, piše, “ne valja vjerovati u čuda, valja se prilagoditi vlastitoj sudbini”. Budući da je to bilo vrijeme kad se u Poljskoj vodila velika bitka između komunističke partije i sindikata Solidarnošć, nimalo ne čudi da je film snažno odjeknuo među poljskom publikom.

Jedan od razloga zašto je “Stalker” bio toliko zanimljiv publici sa zapada bila je i činjenica da je sovjetski film napravio filmski režiser kojeg se smatralo disidentom, i to u vrijeme velike tenzije između tadašnjih supersila, Sovjetskog Saveza i Amerike. Publika sa zapada je neizbježno film interpretirala kao distopijsku viziju SSSR-a ili pak, još šire, viziju sve nesigurnijeg svijeta. Film je premijerno prikazan u Cannesu u vrijeme kad su odnosi istoka i zapada bili na najnižoj razini već gotovo cijelo desetljeće. Sovjetski Savez izvršio je invaziju na Afganistan u prosincu 1979. godine, nepovjerenje među velesilama bilo je na vrhuncu, a ponovo pokrenuta utrka u naoružanju kao da je okončala eru detanta.

Da je “Stalker” bio film i o hladnom ratu vidjelo se barem u jednome. Vrlo dramatična sekvenca u kojoj glavni junaci bježe preko granice, u Zonu, pod rafalima mitraljeza, činila se kao svojevrsna posveta popularnim špijunskim romanima iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je nečega od romana Lena Deightona ili Johna le Carréa u načinu na koji se Stalker postavio prema svojoj vlastitoj željeznoj zavjesi. Ipak, osjećaj apokaliptične prijetnje koji vlada filmom seže puno dalje od političkih podjela onovremene Europe. Filmski kritičar njemačkog Der Spiegela Peter Hamm napisao je nakon kanske premijere da “ugođaj napuštenih, polupotopljenih industrijskih postrojenja podsjeća gotovo na prizore poslije nuklearne katastrofe”. Šest godina kasnije, kad se uistinu dogodila nesreća u černobilskoj nuklearki, “Stalker” se činio kao zastrašujuće proročanstvo, kao upozorenje režisera koji je čudesno osjetio prijetnju koja je cijelo vrijeme postojala.

Slavljenje prirode

O tome kakve je zapravo Tarkovski imao namjere čitamo u njegovim dnevnicima. 23. prosinca 1978. godine, odmah nakon što je završio snimanje filma, napisao je: “Ovaj film govori o postojanju Boga u čovjeku i uništenju duhovnosti radi stjecanja lažnoga znanja... Bojim se budućnosti - Kineza, kataklizmi, apokaliptičnih nesreća. Bojim se za svoju djecu, za (svoju ženu) Larissu. Bože, daj nam budućnost, da proslavljamo ime Tvoje”.

Duboki duhovni aspekti ovog filma sasvim su sigurno bili jasni i Peteru Hammu u Der Spiegelu. On je shvatio svijet Stalkera “kao zatvor iz kojega nema ni političkog, ni društvenog, ni filozofskog, ni estetskog izlaza”. Taj je film bio mračan i težak poput romana Dostojevskog, ali je nudio iskupljenje, naprosto valja prihvatiti da je život uistinu jako težak.

Jedan od aspekata koji su mnogi suvremeni kritičari propustili primijetiti kad su pisali o “Stalkeru” jest da taj film na vrlo specifičan način slavi prirodu, s kamerom koja se kreće i probija i kroz krošnje drveća i kroz šipražje i kroz visoku travu. Priroda kao da je zavladala Zonom onog časa kad se iz nje povukla ljudska civilizacija. To zapušteno i neukrotivo carstvo, u kojem posvuda teče ili nekamo prodire voda, koja zastaje samo zato da bi u njoj istrunulo ono što su ljudi izgradili, sve to itekako objašnjava zašto danas Tarkovskog mnogi vide kao ekološkog aktivista, umjetnika daleko ispred svog vremena. “Stalker je savršeno apokaliptično djelo za razdoblje klimatskih promjena”, napisala je Josephine Livingstone u časopisu The New Republic u lipnju 2017. godine, naglašavajući još jednom da taj film stalno možemo gledati kao svjedočanstvo o kriznim vremenima, čak i danas, četrdeset godina nakon što je napravljen.

U razgovoru za poljsko izdanje magazina Esquire, 2018. godine, Jerzy Illig je rekao da je “Stalker” bio “metafora ropstva u totalitarnoj apokalipsi, lošeg vodstva... i iluzornih istina. Taj je film i dalje jako relevantan i savršeno korespondira s našim suvremenim senzibilitetom”.

Kako je to rekao i sam Tarkovski u često citiranoj rečenici: “Umjetnost se rađa u loše ustrojenom svijetu”. Baš zato će nam gledanje “Stalkera” još dugo biti važno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 14:29