Početkom veljače u Dokukinu KIC održat će se novi ciklus posvećen Iranu uz niz zapaženih dokumentaraca koji iz različitih, ali uvijek insajderskih očišta prilaze kompleks(nost)ima iranskog društva.
Prvi film u ciklusu donosi priču o Operaciji Ajax, puču koji su inscenirali CIA i MI6 1953. godine i kojom je s vlasti svrgnut demokratski izabran i progresivni iranski premijer Mossadegh, koji se između ostalog zalagao za nacionalizaciju nafte. "Puč ‘53." režira iranski redatelj Taghi Amirani uz pomoć vrsnog montažera Waltera Murcha (Apokalipsa sada, Prisluškivanje, trilogija Kum) i slavnog Ralpha Fiennesa koji oživljava dugo skrivane arhivske materijale.
Na programu je i film koji se opisuje portret jednog složenog ljubavnog odnosa na relaciji između Švicarske i revolucionarnog Irana 1960-ih godina, "Obiteljska rendgenska slika". Redateljica Firouzeh Khosrovani priču o svojim naoko nespojivim roditeljima, pobožnoj muslimanki Tayi i sekularnom, zapadnjački nastrojenom Hosseinu te njihovu dogovorenom braku strukturira uz pomoć obiteljskih fotografija, kao i rekonstruiranih te zamišljenih dijaloga. Za svoj je film osvojila nagradu za najbolji dokumentarac na prestižnom festivalu IDFA. Zbog svojeg filmskog i aktivističkog djelovanja Khosrovani je nedavno odslužila zatvorsku kaznu
Na programu je i film Džafara Panahija. Nakon što mu je iranska vlada zabranila snimanje filmova, uz pomoć svog prijatelja redatelja Mojtabe Mirtahmasbe počinje rekonstruirati scenarij za film koji ne smije snimiti i to iz kućnog pritvora. Dokumentarac "Ovo nije film" obišao je svijet nakon svjetske premijere u Cannesu kamo je navodno prokrijumčaren u rođendanskoj torti.
Panahijevom tihom protestu u drugom dijelu ciklusa pridružuje se mlada redateljica Narges Kalhor koja je emigrirala u Njemačku. Kako se navodi u pozivu Dokukina KIC: "U svojem prvijencu "U ime Šeherezade ili prvi pivski vrt u Teheranu" vodi nas na nadrealno putovanje u živote nekolicine mladih imigranta i pritom se kroz niz apsurdnih, pythonovskih skečeva razračunava s baucima multikulturalizma, identiteta i drugosti. Je li u pitanju film o slavnoj Šeherezadi, ili o otvaranju prvog pivskog vrta u Teheranu, ili o redateljici koja pokušava snimiti svoj dugometražni prvijenac?...".
U sklopu ciklusa u petak, 3. veljače u 20 sati održat će se i razgovor o položaju žena u teokratskom Iranu te aktualnim prosvjedima u kojima su se žene istaknule kao predvodnice dok je već od prvih dana slogan "žena, život sloboda!" postao dominantan poklič cijelog antirežimskog pokreta. U razgovoru će sudjelovati poduzetnica Samane Fatemeh Riehani i umjetnica Selma Banich a moderirat će ga novinarka Ivana Perić. Kao uvertiru u razgovor pogledat ćemo kratki video-esej "Nazarbazi"(Igra pogleda) redateljice Maryam Tafakory o zabrani prikaza dodira muškarca i žene u iranskom filmu i srednjometražni "San o svili" redateljice Nahid Rezai snimljen točno prije 20 godina (a 20 godina nakon Iranske revolucije) u kojem teheranske srednjoškolke dijele svoje vizije budućnosti.
Iranski ciklus zaokružit će diptih nagrađivanog dokumentarista Mehrdada Oskoueija. "Snovi bez zvijezda" pružaju intimni pogled u iranski popravni dom gdje umjesto hladnokrvnih kriminalaca upoznajemo djevojke koje se zajedno smiju, pjevaju i plaču. Film, pak "Sjene bez sunca", koji je na programu 12. ožujka, bavi se sljedećom temom: "U kazneno-popravnom domu u Iranu skupina tinejdžerica služi kazne za teška ubojstva muških članova obitelji, očeva, supruga, rođaka. Među njima su tri djevojke koje su sa svojim majkama počinile patricid. Za razliku od mnogo sumornije situacije u kojoj se nalaze njihove majke, iščekujući izvršenje smrtne kazne, čini se da same djevojke žive gotovo lagodno; dane provode u u zajedničkoj učionici i zelenom dvorištu, te dijeljenoj ćeliji koja odaje osjećaj tinejdžerske spavaće sobe. Iranski redatelj Mehrdad Oskuei zadobio je njihovo povjerenje i insajderski pristup njihovu malenom svijetu. Povremeno kamera završava i u njihovim rukama i služi kao kakva intimna spona u imaginarnim razgovorima s majkama i očevima, u kojima se nerijetko dotiču i posljedica, pa čak i povoda svojih činova. Vremenom postaje sve jasnije da njihova zatvorena ženska zajednica pruža i svojevrsno utočište u bijegu od agresivnog patrijarhalnog društva".