Pariška redateljica Mia Hansen Løve svojevrsna je miljenica francuskog oficijelnog filmskog ukusa. Gotovo svi filmovi ove 42-godišnje redateljice igrali su u Cannesu. U njima redovno glume najbolji francuski glumci, počev od Isabelle Huppert. Kritika ih hvali i često dobivaju nagrade. Moram priznati da mi nije jasno zašto: jer, u tim filmovima postoji nešto dubinski banalno.
Sve to vrijedi i za novi redateljičin film "Un beau matin" (Jednog lijepog jutra). Kao i niz drugih filmova Hansen Løve, i ovaj počiva na autobiografskom iskustvu: demenciji vlastita oca. Kao i u mnogim autoričinim filmovima i u ovom igra top liga francuskih glumaca, uključujući Leu Seydoux. I ovaj je film dobio prestižnu nagradu, Cinema Label za najbolji europski film. I ovaj je- poput nekih ranijih- strašno precijenjen.
"Jednog lijepog jutra" bavi se mladom prevoditeljicom (Seydoux) kojoj otac profesor filozofije (Greggory) počne gubiti razum. Junakinja se muči s dementnim starcem od hospicija do domova, a istodobno otpočinje vezu s oženjenim muškarcem.
I u filmu i u književnosti autofikcija funkcionira ako uspijete naći autorski glas koji će privatnu sudbinu izdići iznad banalnosti. Kod Hansen Løve tog glasa nema. Njen film ravnodušna je nizaljka događaja, dramaturški ravni kardiogram kojeg sporadično uzbibaju tek zaista dobri glumci. Sjajni Pascal Greggory u ulozi dementnog oca možda je i jedini zbiljski razlog da se film vidi.