Film “Hladni rat” britansko-poljskog režisera Paweła Pawlikowskog očekivano je trijumfirao na dodjeli Europskih filmskih nagrada u subotu navečer u Sevilli. Ta crno-bijela melodrama smještena u ambijent hladnoratovskih 50-ih osvojila je nagradu za najbolji film, režiju i scenarij, kao i nagradu za najbolju žensku ulogu koja je pripala glavnoj glumici filma Joanni Kulig te za montažu Jarosławu Kamińskom. Uoči proglašenja nagrada EFA “Hladni rat” se smatrao upadljivim favoritom, a to se i potvrdilo.
Ostalim nominiranima pripale su samo mrvice. Talijanski film “Dogman” Mattea Garronea bio je po broju nominacija (4) odmah do “Hladnog rata”, no na koncu je nagradu dobio samo glavni glumac Marcello Fonte. Nagradu za najbolju europsku komediju dobila je “Smrt Staljina” britanskog komediografa Armanda Iannuccija. Nagradu za najbolji europski dokumentarac dobio je “Bergman - jedna godina u životu” Šveđanke Jane Magnusson, film koji prati samo jednu ključnu godinu- 1957. - u životu slavnog filmskog autora. Nagradu za najbolji dugometražni animirani film dobio je “Još jedan dan u životu” Raúla de la Fuentea i Damiana Nenowa, crtić temeljen na ratnim reportažama iz angolskog rata slavnog poljskog novinara Ryszarda Kapuścińskog.
Otkriće godine
Nagradu Europsko otkriće za najbolji prvi film dobio je Belgijanac Lucas Dhont za film “Djevojka“ ambijentiran u svijet baleta. Taj film ovog tjedna kreće u distribuciju u hrvatskoj neovisnoj kino mreži.
Pobjedničkom režiseru Pawlikowskom ovo nije prva pobjeda na Europskim filmskim nagradama. Osvojio ih je i 2015. za još jedan crno-bijeli film ambijentiran u poslijeratnu komunističku Poljsku. “Ida” je 2015. osvojila pet europskih filmskih nagrada.
Pawkikowski je rođen 1957. u Poljskoj. Kad je imao četrnaest godina, njegovi roditelji su emigrirali u Veliku Britaniju gdje je Pawlikowski odrastao i započeo filmsku karijeru. Afirmirao se kao autor dokumentaraca za BBC, a u tim dokumentarcima iskoristio je dobro vlastito istočnoeuropsko podrijetlo i znanje slavenskih jezika (uključujući hrvatski, odnosno srpski). Jedan od njegovih najzapaženijih filmova iz tog razdoblja je “Srpska epika“, film u kojem je obradio vezu srpskog vojujućeg nacionalizma 90-ih i deseteračke junačke tradicije. Taj film - u kojem Radovan Karadžić svira gusle, a ruski pisac Eduard Limonov puca po Sarajevu - imao je izniman odjek i pomogao razumijevanju ratnih zbivanja 90-ih.
Taj film je netom po nastanku prikazan na HTV-u, a Pawlikowski se jednom prilikom, kad smo razgovarali, iščuđavao kako je hrvatska javnost slaveći s ushitom taj film propustila u njemu prepoznati i vlastiti mitotvorni, epski nacionalizam.
“Ida” u Poljskoj
Nakon što se afirmirao kao prvoklasni BBC-ev dokumentarist, Pawikowski prelazi na igrani film. U Britaniji snima dva filma, “Posljednje utočište” (2000) i “Moje ljeto ljubavi” (2004) koji su dobri, tipični predstavnici britanskog “kuhinjskog” realizma. S tim filmovima Pawlikowski je stekao uvažavanje znalaca, ali jamačno ne bi postao srednjestrujaški slavan da nakon neuspješnog krimića “Žena iz petog okruga” (2011) nije okrenuo list. Snimio je prvi put film na svom materinjem jeziku - “Idu” - i doživio enorman uspjeh, osvojivši, osim EFA, i Oscara za strani film. Taj film, koji tematizira poljski antisemitizam, međutim, vladajućoj poljskoj ideologiji nije nipošto sjeo. Pawlikowski je optuživan da se “pozapadnio”, da “predstavlja židovski pogled na poljsku povijest”, a kad je 2016. film prikazan na poljskoj javnoj TV, uoči prikazivanja je priređena TV debata u kojoj su konzervativni povjesničari tumačili što je sve u filmu koji ćete upravo gledati krivo. S “Hladnim ratom” Pawlikowski nije imao takvih problema. Kako je po temi i tonu film snažno antikomunistički, Poljska ga je i podržala i financirala.
Slabija godina
“Hladni rat” prati 20 godina sudbine dvoje ljubavnika: mladog etnomuzikologa (Tomasz Kot, koji je također bio nominiran za EFA) i mlade, lijepe pjevačice koju on kooptira u socijalistički folklorni zbor (Joanna Kulig). Tijekom filma par fatalnih ljubavnika bježi s Istoka na Zapad, pa se vraća, a jednom prilikom glavni junak pokušava susresti voljenu na “neutralnom terenu”: u komunističkoj Jugoslaviji. Dođe u Split, ali ga jugoslavenska policija privede i preprati na aerodrom za Pariz, da ne bi izazvao međunarodni skandal. Tom mu prilikom policijski agent kaže da je “bolje da su ga ukrcali u avion za Pariz, nego za Varšavu”. Taj dio filma Pawlikowski je i snimao u Splitu, a u njemu glume Dražen Šivak i Slavko Sobin. Nakon silnih raskida i povrataka, par ljubavnika skončava dogovornim zajedničkim samoubojstvom: taj dio filma inspiriran je sudbinom roditelja Pawlikowskog.
Sezona 2017/18 nije bila osobito dojmljiva godina za europski film. Festivalima su uglavnom dominirali američki i azijski autori, a neki od tipičnih “pretplatnika” EFA-e, kao Almodovar i Haneke, bili u između dva filma. K tomu, u nominacijama su preskočeni neki od filmova koji su mogli stati uz rame s “Hladim ratom”, kao izraelski “Foxtrot” Samuela Maoza ili “Kapetan” Nijemca Roberta Schwentkea. U preostaloj konkurenciji, “Hladni rat” je imao samo jednog donekle ozbiljnog rivala - talijanski “Dogman” - i u takvoj konkurenciji zasluženo pobijedio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....