Film “Pazi na djecu” Norvežanina Daga Johana Haugeruda počinje naizgled bezazlenim incidentomi. Prijatelj i prijateljica iz razreda se porječkaju. On joj kaže nešto uvredljivo, što nju lecne. Ona ga ljutito udari školskom torbom. Ta torba, kao svaka školska torba, ima metalnu kopču. Takve se situacije događaju svaki dan, na svakom školskom igralištu diljem svijeta. No, tek neki put i tek rijetko završe tragedijom. A upravo tako završi incident na školskom igralištu u filmu “Pazi na djecu”. U prvom, dugom kadru kojim film počinje vidimo posljedice kad se tragedija već dogodila. Nastavnica prestravljena vrišti i traži pomoć. Pomoć pristiže. Vidimo reanimaciju. Djeca se uznemireno vrzmaju. Djevojčica koja je prijatelja udarila torbom prestravljeno bježi. A udareni dječak besvjesno leži: udarac torbom izazvao je krvarenje u mozgu. Blesavi incident za posljedicu je imao tragičnu smrt.
Takav incident polazište je za film “Barn” (Pazi na djecu) koji će ovog ponedjeljka igrati na programu 17. Zagreb Film Festivala. Riječ je o filmu koji je na zagrebački festival pristigao iz Venecije, gdje je nagrađen u popratnom programu Orizzonti. “Barn” je jedno od najugodnijih iznenađenja ove festivalske sezone i jedan od najboljih filmova koje ZFF ove godine donosi.
Shrvani otac
Incident kojim počinje film “Barn” zbio se na nogometnom igralištu sasvim obične, pitome norveške javne škole - škole u kojoj su i đaci i nastavnici raznih narodnosti i boja. Incident, međutim, od samog početka ima i svoj politički sloj. Stradali dječak bio je naočiti, izvrsni učenik dobrog ponašanja i ocjena. Ali, on je i ujedno i sin Pera Erika (Thorbjorn Harr), lokalnog političara iz desne nacionalističke stranke. Djevojčica koja je nesmotreno mlatnula torbom - pak - kći je hipsterskog ljevičarskog para (Andrea Braein Hovig, Hans Olav Brenner). Majka joj je lijevo orijentirana novinarka. Ali, stvari izmiču jednostavnoj ideološkoj polarizaciji. Per Erik možda jest desni nacionalist, ali je i istinski shrvani samohrani otac. S druge strane, progresivni se roditelji suočavaju s vlastitim roditeljskim dilemama. Njihova kći Lykke (Ella Overbye) i nije baš bila omiljena u školi. Ispostavi se da su i ranije pristizale pritužbe roditelja da kinji vršnjakinje i iznosi seksualne aluzije neočekivane za 12-godišnjakinju. K tomu, roditelji su očajni jer se Lykke i ne doima kao netko tko je svjestan što je učinio.
Usred tog emocionalnog i političkog vrhunca nalazi se glavna junakinja filma. To je ravnateljica škole Liv (Henriette Steenstrup), koja bi i da je samo ravnateljica bila na sto muka: izgubila je učenika, na vratu su joj vijeće roditelja, službe socijalne skrbi, policija. Ali, Livine muke su kudikamo veće. Koju godinu prije incidenta zaposlila je za nastavnika norveškog svog brata, koji je imao najviše bodova - ali u društvu poput norveškog Liv izjeda krivnja da je bila nepotist. Da stvar bude gora, Livin brat - inače omiljeni nastavnik - tog je dana trebao biti na igralištu, ali ga u času nesreće nije bilo jer je novog pripravnika otpratio do sobe uprave. Livin se brat to ne usuđuje reći sestri. Liv - k tomu - ima dodatni teret. Nitko, pa ni njezini najbliži, ne zna da već neko vrijeme ljubaka s Perom Erikom, samohranim roditeljem stradalog dječaka. Liv to krije, i to ne samo zato što je njezin ljubavnik roditelj učenika. Krije zato što se stidi. Za njene bližnje - uključujući majku hippy i brata gaya - Per Erik je “fašist”. Kad se za vezu s “fašistom” dozna, ona doista izaziva zazor. Kad Liv za Per Erika kaže da je “drag, topao i miran čovjek”, prijateljica joj namah odgovori da je “tako i Eva Braun mislila o Hitleru”. Ukratko: mirna i pitoma sredina idealne Skandinavije, kvart u kojem se svi znaju i svi su u osnovi čestiti i pristojni, pretvori se do trećeg čina filma “Barn” u Papinov lonac nerazriješenih i nerazrješivih napetosti.
Redatelj filma “Pazi na djecu” Dag Johan Haugerud po osnovnoj vokaciji nije filmski režiser. Po građanskom zanimanju knjižničar, Haugerud je u Norveškoj afirmirani romanopisac s četiri objavljena romana. Poput mnogih pisaca koji prijeđu na film, i Haugerud ne prihvaća standardni kinofilmski teror 100 minuta trajanja. Prvi njegov film - “Ja sam onaj kojeg hoćete” - trajao je u brk produkcijskim uzusima 59 minuta. “Pazi na djecu” je pak druga krajnost. Film koji je snimio romanopisac razlijeva se romaneskno poput rijeke, da bi se na kraju razlio na 157 minuta. Pritom je bitno napomenuti da Haugerudov film nije nikakav “slow cinema”, nema tu petominutnih kadrova vode koja teče. “Barn” je film konvencionalnog režijskog ritma, dijaloga i montaže: dug je jer je Haugerud naprosto uzeo onoliko vremena koliko mu treba da priču ispriča temeljito. A ma koliko god Haugerud bio režiser-amater, režija mu nimalo nije amaterska. Iako se u filmu (razumljivo) mnogo priča, “Pazi na djecu” nije “radio sa slikom”, a Norvežanin zna koristiti pokretnu kameru i dugi kadar da uđe pod kožu likova.
I doista uspijeva. Svi likovi “Barna” iznimno su slojeviti, od nekonvencionalne majke koja šije makramee i navodno je liberalna, ali je zapravo prijeko tvrda, pa do “fašiste” koji se hrva sa svojom željom za odmazdom. Sve likove Haugerud duboko raskapa, osim maloj počiniteljice Lykke koju namjerno pušta da bude misterij, neispisana ploča, da bi i nju “otvorio” kad je to dramaturški najefektnije.
Haugerudov je film, naravno, u određenoj mjeri i film o društvu. Poput Johna Saylesa Haugerud svaki lik smješta u kontekst koji je politički, socijalni, idejni. Društvo kojim se Haugerud bavi nije “slučajna država”: to je ozbiljno društvo u kojem institucije funkcioniraju, i shvaća ih se ozbiljno. Kad se tragedija dogodi, te se institucije probude. Sve ih vidimo na učinkovitom djelu. No, tu se negdje i krije Haugerudova poanta: ma koliko društvo funkcioniralo gotovo pa besprijekorno, uvijek ostaje slijepa pjega, opako “divlje meso” slučaja i zle kobi koju ni najrazboritiji sustav ne može spriječiti. Tragedija likova “Barna” je da gotovo ništa nisu napravili krivo, a nesreća se dogodila.
Ispisivanje ideologije
Trenutak kad se likovi počnu nositi s nesrećom je trenutak kad Haugerud pokazuje svoj najdojmljiviji talent: naime, on je pisac koji sa suptilnošću i nenametljivo zna ispisivati ideologiju. U “Barnu” ideologija nije crna-bijela. Haugerudov film ima “fašista” koji je brižan otac i pitom čovjek, te liberale koji su netolerantniji od desničara. Ali, kad se priča počne premještati na polje solidarnosti i zajednice, kazne i oprosta, Haugerud pokazuje kako stvarna ideologija izlazi ispod krabulje likova.
U zemlji u kojoj su podjele na “desno” i “lijevo” mahom identitetne i historiografske, u kojoj “ljevičari” kunu “uhljebe” i zagovaraju autsorsing čistačica, a “desničari” imaju silno razumijevanje za bezakonje i krađu, mi smo tijekom vremena zaboravili što su zapravo temeljne vrijednosne orijentacije koje dijele ono što zovemo lijevo i ono što zovemo desno. Haugerud u svoj film suptilno upliće upravo te ideološke razdjelnice - pitanje zajednice ili pojedinca, razumijevanja za žrtvu ili razumijevanja za krivca, pitanje odmazde ili oprosta, izbor između autoriteta ili ljubavi, između obrazovne izvrsnosti ili obrazovne uključivosti. Nakon nesreće na igralištu, škola kojom ravna Liv najednom se uzburka kao poprište takvih političkih dilema, a da gledatelj filma ni jednom ne osjeća da su one ono što jesu: u suštini, političke.
Film “Pazi na djecu” nije atraktivan na prvu. Gledatelja može prepasti dužinom. Može ga prepasti i običnošću. Ali, neka to nikoga ne zavara. “Barn” je djelo velikog pripovjednog majstora, film koji ozbiljno odskače na programu ZFF-a.