U jednoj od najglupljih scena u filmu, doslovno zločinu nad filmskom, ali i talijanskom kulturom, neki zli tipovi kasno u noći sjede sa šefom i planiraju što već zli tipovi valjda uvijek planiraju - kako će nekog ubiti, prebiti, nešto ukrasti ili zapaliti.
S obzirom na to da su ovdje u pitanju mafijaši, i to talijanski, zlikovci su redom otmjeno odjeveni, solidno frizirani, naparfumirani i nakićeni zlatom, a svoju prljavu rabotu dogovaraju u kuhinji, dok meze tjesteninu i mesne okruglice, i zalijevaju to finom buteljkom crnjaka. Nad glavama im se, pazite ovo, suše gigantski pršuti.
Broj klišeja u samo jednom kadru: 12.
Znamo to, uostalom, svi: ako si mafijaš, pa još k tome talijanski, najopasniji si dok srčeš špagete.
Ništa se bitnog ovdje za radnju ne događa, osim možda besramne reklame za Dolce&Gabbanu, jer zli veleumovi kratki sastanak zaključuju uz genijalnu ideju: "Ubit ćemo gada!".
U ovoj je, jeftinoj i nenamjerno humorističnoj sceni, sve što morate znati o filmu "Equalizer 3", navodno završnom nastavku akcijske franšize s Denzelom Washingtonom, koji glumi bivšeg operativca CIA-e, Johna Wicka za afroameričku publiku, grubijana velikog srca koji baš jako mrzi nepravdu pa luta svijetom i ispravlja ju.
Sad se, eto, našao na jugu Italije, pa dok se oporavlja od metka koji je primio u leđa, usput ruši čitavu Cammoru koja, ne šalim se, preprodaje drogu sirijskih terorista kako bi financirala kupnju nekretnina po Amalfiju i šarene obalne gradiće pune poštenih trudbenika pretvarala u turističke komplekse i kasina za bogate strance.
- Plan je zapravo genijalan, kaže u jednom trenutku neki sporedni operativac, koji se pita kako nisu na vrijeme zaustavili tu operaciju. Ipak su oni CIA.
- A kad MI kasnimo, ljudi stradavaju, dodaje patetično.
"Equalizer 3" nije samo zbroj svih mogućih zamislivih klišeja o Italiji, mafiji, teroristima, tajnim službama, korumpiranim policajcima, psihotičnim negativcima i slučajnim junacima. Riječ je o jednom od naivnijih i glupljih filmskih eksploatacija svih akcijskih trilera i vesterna uopće. Da u njemu nema Washingtona, koji se očito dobro zabavlja glumeći naslovnog Equalizera i genijalnog snimatelja Roberta Richardsona, koji u karijeri ima već tri Oscara za kinematografiju i suradnje sa Scorsessejem, Tarantinom i Stoneom u CV-u, ovo bi filmsko smeće bilo potpuno negledljivo.
Film je lani bio u kinima, možda ste ga već uhvatili, a odnedavno se nudi i na HBO Max, pa smo mu pružili priliku. Kakva greška.
Otkud uopće krenuti?
Radnja se odvija u obalnom gradiću na jugu Italije, koji izgleda kao stock fotografija koju je umjetno kreirao Chat GPT, a nastanjen je karikaturama, umjesto stvarnim ljudima od krvi i mesa. Svi karabinjeri ovdje voze isključivo Alfe, a ulični krimosi skutere ili motorine. Svi dječaci, uvijek u školskim uniformama, s torbama na leđima, naganjaju balun po kamenim ulicama, a vodu piju isključivo s gradskih česmi. Filmovi se ovdje u ljetnim kinima ne projiciraju na platnima nego na fasadama zgrada, a ribari noći provode uz romantičnu svjetlost baklji, dok na rivi prevrću ribu na gradelama. Vrckava konobarica ustvari je pritajena gradska ljepotica, koja između dva cappuccina traži srodnu dušu. Obvezna stara Talijanka s maramom na glavi vječno pada na koljena i nariče nad nepravdom. Vlasnik male ribarnice, poštenjačina i šljaker, mušterijama nikad ne naplaćuje ribu, a iako samo želi skromno živjeti pod suncem, tlače ga zelenaši Camorre. A tek "jedi, moli, voli" svećenik? Ili stari dotur, gradska legenda sa štapom i očalama na pola nosa, koji je porodio pola grada, a s ceste bez pitanja skuplja svakog ranjenog skitnicu (u ovom slučaju Washingtona) i spašava mu život, bez da zove policiju ili Hitnu.
- Jesam li spasio dobrog ili lošeg čovjeka, pita doktor Denzela.
- Ne znam, odgovara mu on.
- Samo dobar čovjek tako bi odgovorio, kaže mudri doktor, odmah mu nudi smještaj i ključeve od kuće, a koju scenu kasnije, njih dvojica, poput starog bračnog para, već raspravljaju tko će na tržnicu po ribu za večeru.
A stari Denzel veći dio filma svakog dana pije isti čaj, na istome mjestu, iste terase istog kafića. Promatra tu mediteransku utopiju, suza mu suzu tjera. Jednom kad mu neka random starica/statistica donese limun koji je ubrala s grane ("dobar će ti biti sinko, za čaj") prelomi u sebi i u pravedničkom bijesu odluči da će rasturiti Camorru kako bi sačuvao ribarske stečevine Amalfija.
Pa tako tijekom susreta u lokalnom restoranu nekog siledžiju hvata za dlan i izvrće mu ruku te metodički počne objašnjavati: "pritisnuo sam ti središnji živac u dlanu... (kratka pauza za dramatičnu tišinu)... Na ljestvici bola od 1 do 10 ovo je dva... A sad je tri... (kratka pauza za dramatičnu tišinu)... Ne želiš znati kako boli četvorka, jer ćeš se usrati u gaće, a to ne želimo ni ti ni ja...".
Otužno? Ili komično? Sasvim svejedno.
"Equalizer" je serijal koji redatelj Antoine Fuqua i Washington manje-više uspješno guraju od 2014. godine. Filmovi imaju svoju stalnu publiku (svaki je u kinima zaradio oko 190 milijuna dolara), ali sa svakim novim nastavkom toliko padaju u kvaliteti da se čovjek nakon trojke pita što to uopće genijalnom glumcu poput Washingtona treba.
Ima tu, priznajem, perverznog užitka u promatranju kako čovjek svaku scenu preglumljuje do bola, nešto poput crnog Pacina, u recimo "Vrućini" ili još bolje, u "Đavoljem odvjetniku".
Pacino je tamo glumio samog Vraga. Ovdje mi se čini da Denzel želi glumiti Boga. Bude li četvorke, ako mu u njoj ne izrastu krila anđela - džaba su krečili.