Na listu 70 najgorih filmova svih vremena probio se i blockbuster iz 1997. “Batman i Robin”. Koštao je za to doba enormnih 160 milijuna dolara, zaradio 238 bruto, što je producenta ostavilo u gubicima, jer su više od polovice uzeli prikazivači, a kritike su posvuda bile porazne. Posebno je uvredljiva bila nagrada za najgoreg redatelja koju su dodjeljivali glasači za tzv. Smrdljivu nagradu, jer je imala podnaslov: “Spriječite ih prije no što režiraju nešto drugo!”
Redatelj o kojem je riječ zvao se Joel Schumacher, u Hollywoodu je slovio kao vrhunski profesionalac, ni on baš nije bio zadovoljan “Batmanom i Robinom”, jer su mu u Warner Bros.-u zabranili mračne dramske tonove i provokacije, kakvih je bilo u izobilju u “Povratku Batmana” Tima Burtona. Iako je u glumačkoj postavi imao hrpu zvijezda, od Georgea Clooneyja, Arnolda Schwarzeneggera, Chrisa O’Donnella, Ume Thurman i Alicie Silverstone, umjesto da ih razigra, usredotočio se na stilizacije, pa se film doimao uštogljeno i umrtvljeno. Trebalo je punih sedam godina prije no što se WB oporavio od tog šoka i dozvolio Christopheru Nolanu da napravi “Batman: Početak” s Christianom Baleom i Liamom Neesonom.
Cannes i Berlinale
Prije toga Schumacher je kotirao odlično. Njegov “Batman zauvijek” (1995) s Valom Kilmerom u naslovnoj ulozi prošao je solidno, dovoljno da ga – na njegovu nesreću – rezerviraju za “Batmana i Robina”, a posebnu reputaciju stvorila su mu dva trilera po romanima tada super popularnog Johna Grishama – “Klijent” (1994) i “Vrijeme ubijanja” (1996).
Prvi je bio zbilja odličan, drugi baš i ne, ali je otkrio novu glumačku zvijezdu Matthewa McConaugheya i zacrtao uzlaznu putanju Sandre Bullock, što je bilo dostatno za vrlo dobre prihode u kinima. Nije on igrao samo na sigurno, u “Danu ludila” (1993) Michael Douglas nastupio je u rijetkoj nesimpatičnoj ulozi, što je bilo dostatno za službeni program Cannesa, a “8 milimetara” (1999) s Joaquinom Phoenixom bavio se snuff-pornografijom i igrao na Berlinaleu.
Rođen 1939. u New Yorku, Schumacher se nije odmah opredijelio za filmsku režiju. Radio je u modnoj industriji, da bi shvatio da ga film ipak najviše zanima, najprije je radio kao kostimograf, posebno zapaženo u filmovima Woodyja Allena “Povampireni Miles” (tako su u našim kinima preveli “Sleepera”) i “Interijeri”, no tek je 1981. debitirao kao redatelj SF komedijom “Žena koja se nevjerojatno smanjuje” s Lily Tomlin.
Nije to ostavilo bog zna kakav dojam, ali već 1985. mogao se pohvaliti prvim hitom, “Vatrom svetog Elma”, u kojem se izredao dio tzv. “Brat Pack” generacije (Emilio Estevez, Demi Moore i dr.), a soundtrack se odlično prodavao. Posebno je bio zanimljiv vampirski horor “Izgubljeni momci” (1987), ne samo zato što je u njemu svratio dodatnu pažnju na Kiefera Sutherlanda, nego i stoga što je definirao svoj vizualni stil: fotografija je morala biti atraktivna, zbivanja dramski nabijena, a kako je radio s razmjerno osrednjim budžetima i ostvarivao dobar promet u kinima, razumljiv je njegov brzi uzlet devedesetih.
Mijenjanje žanrova
Neuspjeh “Batmana i Robina” donekle ga je uzdrmao, ali već dotad se navikao mijenjati budžete i žanrove, pa se usmjerio na drugu vrstu filmova: u “Nepodnošljivim prijateljima” (1999) s Robertom De Nirom i Philipom Seymourom Hoffmanom bavio se rađanjem prijateljstva između paraliziranog policajca i transvestita, a u “Zemlji tigrova” (2000), u kojoj je promovirao Colina Farrella, vojničkim kampom za regrute u Vijetnamskom ratu. Potonji je slabo prošao u kinima (tada se malo tko zanimao za tu temu), ali je zato “Telefonska govornica” (2002) bila hit, opet s Farrellom u glavnoj ulozi.
Bio je to svojevrstan podvig, nema skučenijeg prostora od onog iz naslova tog filma, a Schumacher je u njega smjestio radnju akcijskog trilera. Pomogao mu je i scenarij Larryja Cohena, autora niza kultnih horora iz 70-ih (“Ono je živo” i dr.), no bio je to njegov svojevrsni povratak na veliku holivudsku scenu. Istina, samo privremen, jer je “Fantom opere” (2004) po mjuziklu Andrewa Lloyda Webbera opet koštao puno i tek djelomično pokrio troškove. Izgledao je impresivno, no – kako se već pokazalo u slučaju “Evite” i kasnije “Mačaka” – jednolična Webberova glazba teško može držati cjelovečernji film.
Gledatelji nisu bili nezadovoljni, međutim, fantastični triler “Broj 23” (2007) s Jimom Carreyjem imao je samo 8 posto pozitivnih recenzija na web portalu rottentomatoes.com. Vjerojatno zato što su se Schumacher i Carrey dogovorili da razore komičarev imidž zabavljača za široku publiku.
Videospotovi
Njegov zadnji film solidnog budžeta (skoro 40 milijuna dolara) bili su “Taoci” s Nicolasom Cageom i Nicole Kidman (2011), koji su pretrpjeli debakl u kinima, pa se Schumacher kasnije snalazio od prilike do prilike: kako je bio prijatelj s Davidom Fincherom, 2013. režirao je dvije epizode njegove “Kuće od karata”.
U karijeri je napravio puno video spotova, što ne čudi znajući njegov vizualni dar: među glazbenicima s kojima je radio su INXS (“Devil Inside”), Lenny Kravitz (“Heaven Help”), Seal (“A Kiss From the Rose”) i The Smashing Pumpkins (“The End Is The Beginning Is the End”). Posebno su mu zahvalni glumci koje je promovirao u svojim filmovima, poput Colina Farrella i Matthewa McConaugheya. Ovaj drugi vjerojatno nikad ne bi dobio ulogu u “Vremenu za umiranje” da redatelj za njega nije napravio posebnu audiciju, snimio je i uvjerio producente da je on pravi glumac za taj film.
Po dobru ga se sjeća i naš Darko Šuvak, koji je u Americi opstao zahvaljujući radu na reklamama. Kad je Schumacher tražio direktora fotografije za horor “Blood Creek” (2009), javio mu se bez osobitih očekivanja, probali su razne kutove snimanja, no presudilo je kad je Šuvak počeo raditi po svome. Zašto ga je Schumacher izabrao? Naš snimatelj smatra da je to bilo po instinktu, kao i sve čega se redatelj prihvatio na setu. On je izbjegavao jednostavnija rješenja, jer su ta najčešće pogrešna, isplati se pomučiti, jer se tek tada dobije željeni rezultat.
U filmu je inače nastupio još nepoznati Michael Fassbender, što potvrđuje Schumacherov talent za otkrivanjem glumaca. Uostalom, već se tada vidjelo da će taj napraviti iznimnu karijeru.
Schumacher je umro u srijedu u New Yorku od raka, imao je 80 godina. Znakovito, bio je gay, što nikad nije skrivao, ali se time nije ni razmetao, da bi ne tako davno u jednoj prilici ustvrdio da je spavao sa 20 tisuća muškaraca. Pravo je čudo kako u međuvremenu nije umro od AIDS-a ili neke druge neizlječive bolesti koja zakači promiskuitetne osobe. Kao i u snimanju filmova, valjda je bio oprezan i znao granice koje su mu dozvoljene.