NOVI FILM

Oskarovac Danis Tanović u 9 dana snimio film za 17 tisuća eura

O ženi iz koje liječnici u Tuzli nisu htjeli izvaditi mrtvi plod, jer nije bila osigurana

Bilo je to krajem 2011, prosinac u Sarajevu, čitajući dnevne novine Danis Tanović nailazi na ovakvu priču: jednoj trudnici, Romkinji, iz nekoga sela u okolini Tuzle, iz obitelji skupljača staroga željeza, zamro je plod u utrobi.

Dogodi se ponekad to, i među sretnijim i urednijim svijetom, a mogući uzroci su mnogobrojni. Postoji, međutim, pravilo da mrtvo dijete valja što prije izvaditi van, ono je strano tijelo u organizmu, u suprotnom ženi prijeti brza i izvjesna smrt. Ženu je muž, mimo predrasude o Romima i njihovom odnosu prema medicinskim ustanovama, vrlo brzo odveo u Univerzitetski klinički centar u Tuzli. Tamo su joj zatražili ovjerenu zdravstvenu knjižicu. Nema!

Onda su od muža tražili da unaprijed plati intervenciju, jer tko će Ciganima vjerovati, ali muž nije imao dovoljno novca. I tako su tuzlanski liječnici otpravili ženu van, s mrtvim plodom u utrobi, i mogli su, pritom, bacati oklade koliko će vremena proći prije nego što je sepsa ne pomori. Ali muž se, požrtvovan, nije predavao, nego ju je odveo u Republiku Srpsku, gdje je naišao na savjesnoga liječnika, koji je ženi vrlo jednostavno - a sa stanovišta socijalnoga i zdravstvenog osiguranja i vrlo jeftino - spasio život.

Kakvi smo mi to ljudi

Ovakvih priča se nađe po Oslobođenju, Dnevnom avazu, banjalučkim Nezavisnim, mostarskome Dnevnom listu. U tom je pogledu bosanskohercegovačko novinarstvo zdravo, mnogo zdravije od hrvatskog, jer vjerno bilježi i najmračnije epizode društvenih kronika. Ali ipak, stvar je, čak i za bosanske prilike, šokantna, pa i nevjerojatna.

Iz običnoga ljudskog interesa, valjda se nadajući da je sve to nastrana novinarska patka i izmišljotina, Tanović naziva svoju sarajevsku producenticu Amru Bakšić-Čamo, da nekako provjeri što se to dogodilo. A zatim i odlazi u Tuzlu, posjećuje nesretne ljude, i uvjeri se da je ama baš sve istina.

Tad mu na um pada da snimi dokumentarni film - pita se kakvi smo mi to ljudi postali, htio bi grebati milu majku bezdušnim tuzlanskim doktorima, na pameti mu je sve što i mnogim običnim čitateljima jedne novinske vijesti - dobro se upoznaje sa Senadom Alimanović i Nazifom Mujićem, ponovo ih posjećuje, i tada mu nadođe luda ideja: a zašto da snimaju dokumentarni film, kada tu, ionako, nije riječ o dokumentu, i kada je, ionako, sve već prošlo? Zašto, umjesto toga, oni ne bi pred kamerom odigrali cijelu priču, tačno onako kako se dogodila?

Film za u jedan kombi

I tako je, malo više od mjesec dana nakon što je objavljena vijest, započelo snimanje filma “Epizoda u životu berača željeza”. Snimanje je trajalo devet radnih dana, usred gadne i snježne bosanske zime, u selu dvadesetak kilometara daleko od Tuzle. U filmskoj ekipi, koja bi mogla stati u jedan manji kombi, bilo je sedam ljudi. Radilo se s tri kamere, glavni snimatelj bio je Erol Zubčević.

“Nije se tu moglo puno ponavljati, snimalo se otprve ili od druge, sve je moralo vrlo precizno funkcionirati, jer s njima ne možeš ponavljati scene. Već u četvrtom ponavljanju ljudi počinju da glume, i tada cijela stvar propada.” Govorio mi je Tanović, pomalo već i začaran svojim filmom. Prvi put smo o njemu razgovarali ljetos, za jednog od mojih traumatičnih posjeta rodnom gradu, drugi put prije nekoliko dana, kada se vratio iz Indije, da se pripremi za put u Berlin.

Odavao je dojam čovjeka kojeg je promijenio vlastiti film. Dogodi se to, istina vrlo rijetko, redateljima kao i piscima, da ih promijeni vlastita priča. Snimanje “Epizode u životu berača željeza” koštalo je 35.000 konvertibilnih maraka (ili malo više od 17.000 eura), a konačna cijena filma, koji će biti prikazan u glavnome, natjecateljskom programu Berlinskoga filmskog festivala, ne prelazi 30.000 eura.

Ovaj ekstremno jeftin film snimljen je na način na koji se, barem u nas, filmovi ne snimaju, a brzina reakcije na jednu novinsku vijest besprimjerena je u našim kulturama. Istina, nekad davno, u vrijeme Tanovićeva rođenja (1969.), i sve do kraja osamdesetih, postojala je u bosanskohercegovačkoj kinematografiji živa tradicija kratkoga igranog i dokumentarnog filma, s rubova socijalne kronike. Posljednji takav film je remek-djelo Vuka Janića iz 1991, pod naslovom “Halda”.

Danis Tanović na različite je načine, i u različitim producentskim uvjetima, snimao svoje filmove, pokazujući neobičnu prilagodljivost i kreativnu žilavost. “Epizoda u životu berača željeza”, paradoksalno, snimana je u sličnom autsajderskom ključu kao i “Ničija zemlja”. Stjecajem različitih okolnosti, morao se emancipirati od toga da je jednom dobio Oskara.

Ove godine tri će regionalna filma - tojest filma sa srpskohrvatskoga jezičkog područja - biti prikazana u Berlinu. Uz Tanovićev film, koji je u elitnome, zlatnom programu, u informativnoj selekciji vidjet će se srpski film “Krugovi” Srdana Golubovića, te hrvatski film "Obrana i zaštita" Bobe Jelčića. Međutim, sva tri djela imaju neke vrlo važne, zajedničke, karakteristike: bave se bosanskim ili hercegovačkim pričama, tematika im je izrazito socijalna i angažirana, i sva tri filma bave se bosanskohercegačkom današnjicom, a ne ratnim vremenima.

Također, sva tri filma su zasnovana na vrlo lokalnim pričama, bez pretjerane brige oko toga hoće li ih razumjeti bijeli svijet i kako će se uklopiti u globalne ideje multikulturalizma i političke korektnosti. Jelčić i Golubović su, kao i Danis Tanović, pokušali ispripovijedati priče koje ih se vrlo osobno tiču.

Ovo vrijedi napomenuti - ne zato da bi se Golubović i Jelčić šlepali uz Tanovićev uspjeh, to im nipošto nije potrebno, a hrvatski mediji koji bi na tome insistirali samo devalviraju vrijednost njihovih filmova - nego zajednička, bosanskohercegovačka i poslijeratna potka sva tri filma potvrđuje nešto što je vrlo zanimljivo.

Bosanski narativ

Unatoč brzometnim i olakim predviđanjima kritičara i kroničara kako će bosanska filmska naracija trajati koliko i bjelosvjetski interes za ratnu tragediju jedne male zemlje, unatoč i angažiranom kič turizmu u nevelikom rasponu od Angeline Jolie do Arsena Antona Ostojića, bosanska je priča nekako prirodno nadživjela i rat, i vremena humanitarnog i tješiteljskog interesa bijeloga svijeta.

Kada je pripovijedaju oni kojih se ona doista tiče, to biva zanimljivo svima. U svemu drugom, Bosna i Hercegovina je društvo u rasulu, država u kontinuiranom i beskrajnom procesu samouništenja, ali samo je njezina priča živa i stvarna. Srbija u filmskoj naraciji, kao društvo i kao mit, jedva da postoji, dok Hrvatske, na žalost, nema nikako. Tu HAVC ne može ništa, uzaludno bi bilo bušiti kondome, kada su svi spermići, redom, mrtvi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 08:44