'Osjećam zadaću da pišem za žene, no ne želim da mi netko govori koliko smijem biti talentirana i glasna'

Film Ivone Juke začudnog naslova “Ti mene nosiš” (koji se dirljivo objašnjava u posljednjom monologu briljantne Nataše Dorčić, na samom kraju filma), od prvih novinarskih projekcija doživio je salve pohvala. Filmski su ga kritičari nazvali revolucionarnim, drugačijim, a često se moglo pročitati i da “ovo nije hrvatski film”. Ta posljednja rečenica, nažalost, uvijek je bila mišljena kao afirmativna - što više govori o tome kako publika doživljava hrvatski film, nego o odličnom dugometražnom Jukinom uratku. No doista, nije hrvatski, nije ruralan, muški, nije komedija, i više djeluje kao neka odlična irska ili australska mini-serija. Dubina kojom se Juka scenaristički posvetila međuljudskim odnosima, ali i prostor koji je dala svakoj glumici, govori o zreloj autoričinoj želji da ispriča priču o liku, da ga ne koristi samo kao kulisu, prolazno mjesto u filmu. Kažem “glumici”, iako u Jukinom filmu ima i fantastičnih i bitnih muških uloga. Međutim, na određeni način, ženske su priče pozicionirale ovu dramu o međuljudskim odnosima u odvratno okrutnom društvu u tranziciji kao - feminističku. Namjerno ne govorim da je ovo “ženski film”, jer i sama Juka, kad razgovaram s njom, bježi od te vrste etiketiranja.

‘Rodna ideologija’

“Ono što u Hrvatskoj neki nazivaju ‘rodnom ideologijom’, ja smatram humanizacijom, napretkom, evolucijom. Meni smeta kad ljudi lijepe etiketu da je ovo ‘ženski’ film. Da se zovem Ivo Juka, to nikome ne bi palo na pamet. ‘Lomeći valove’ (Breaking the Waves) ili ‘Dancer in the Dark’ Larsa Von Triera nitko nije etiketirao kao ženski film, a u tim su filmovima žene vodeći likovi. Da se vratim na pojam ‘rod’ - da, ja imam i ženske identitete: kao nečija djevojka, prijateljica, sestra, a neke ću možda i tek ostvariti, npr. kao majka, ali na setu ja nemam ženski identitet, iako sam žena. Kako ovo društvo ne može shvatiti da to nije prijetnja, već nešto što postoji desetljećima. Žena koja je doktorica ima masu identiteta. Ona je možda pet minuta prije nego što je ušla u operacijsku salu razgovarala sa sinom koji markira i živcirala se, dakle bila je majka, ali kad je ušla u salu, tog identiteta više nema. Ona operira i to što radi nema veze s tim što je žena. Takve su moje žene u filmu. Multidimenzionalne.”

Odlične glumice

Međutim, koliko god Juka htjela pobjeći od toga, ovaj film je velik za žene. Za glumice koje su u njemu odigrale odlične uloge - Lana Barić, Nataša Dorčić i Nataša Janjić, te talentirana djevojčica Helena Beljan, no i za žene koje će ga pogledati. Iako je “Ti mene nosiš” lišen sretne ljubavi (Ivona kaže da nije bilo mjesta za takav motiv u filmu), on je prepun ženske borbe za mjestom pod suncem. Jedna je u braku s čovjekom kojeg ne voli, zaljubljena u producenta kojem je ona samo ljubavnica. Druga čeka dijete s tim istim producentom, no jasno joj je da niti on voli nju, niti ona njega, a treća - treća je maskulinizirana, čini se vlastitim odabirom, da bi mogla “jača” proći kroz život kroz koji prolazi sama - radi od jutra do sutra na meni poznatom setu sapunica, brine se o bolesnom ocu kojeg obožava no kojeg gubi od okrutnog Alzheimera, bori se protiv administracije, predrasuda, zatupljujućih scenarija i - same sebe.

Anarhističan pristup

Juka odmah skače i moli me da Ives (lik Lane Barić) ne nazivam muškobanjastom, no ostaje činjenica da je i nju i malenu Doru (lik Helene Beljan), gotovo lišila ženstvenosti u, svjesnoj ili podsvjesnoj, namjeri da ih liši “ženskih slabosti” (Dora u jednom trenutku svog oca i pita “kako znaš da ću biti straight” - ne, to nije pitanje seksualnosti, već činjenice da je malena odrasla u društvu u kojem je primila sljedeću poruku: žene su slabe, muškarci njima vladaju). Pitam Juku nije li taj njezin pristup anarhističan prema klasičnim rodnim podjelama, te ujedno i kao kritika hrvatskog društva gdje je žena i dalje postavljena u granice nekog očekivanog odnosa (brak, veza, majčinstvo).

“To si točno doživjela. U hrvatskom društvu žena je postavljena u granice očekivanih odnosa i mjerila. Čudim se kad naletim na mjere koje mi postavljaju neki ljudi. Koliko smijem biti talentirana, glasna, ovakva ili onakva. Ne samo meni, svim ženama. Strašno, ali mene je jedan moj kolega u društvu redatelja pitao zašto ne mogu biti kao ta i ta kolegica! Nikad nitko nije pitao Brešana zašto nije kao Ogresta. Dovoljno o tome.”

I zaista, Juka stvar postavlja scenaristički tako da je jasno da klasični muško-ženski odnosi uništavaju žene - sve su njezine žene okovane tim modelima i u njima se raspadaju - dilerova žena bježi u besmislenu ljubavnu vezu s oženjenim muškarcem, Nataša ljubav mora pronaći izvan bračne ložnice i suočiti se s činjenicom da je otac djeteta nesposoban brinuti se o njemu. Ne možemo bježati od feminizma u ovom filmu, bez obzira na scene kratke ljubavi između trudne Nataše Dorčić i Filipa Križana, golog ali presretnog plesa Ivesinog oca u snoviđenju te, na kraju, bijega čovjeka kojeg je društvo osudilo na kriminal sa svojom djecom negdje u nepoznato, i rođenje djevojčice koju majka šalje u bolji život, taj film je i bitan vapaj za sve žene u kvazi-urbanoj sredini (mjesto radnje je Zagreb).

O zaljubljenosti

“Nisam cinična prema zaljubljenosti. To je divno, opijeno stanje, ali više cijenim svjesnost. Teža je, no zanimljivija. Zaljubljenost je izlet, a ljubav povratak kući. U ovom filmu svi koji su odabrali kukavički bijeg, nemaju happy end, barem ne u timelineu filmske priče. Nije bilo mjesta za tu vrstu osjećaja, priča se bavi suočavanjem sa sobom.”

Juka tvrdi da ne zna što su to ženske teme.

“ Shakespeare se bavi ljudskim odnosima, time se bave i meni najdraži redatelji. Susanne Bier i genijalna Kathryn Bigelow bave se istim pričama kao i muškarci.”

Kažem joj da mislim kako ovo nije film koji će pokoriti publiku u smislu broja prodanih ulaznica. On je progresivan, dugačak (iako sam i ja, osoba s teškim ADHD-om, strpljivo i mirno i s pažnjom odsjedila puna dva i pol sata u kinu) i dolazi na tlo na kojem publika ne osjeća strast prema dramama. Kažem joj da je njegov put kultno mjesto u pop-kulturi hrvatskog filma, da, “ženskog”. Pitam je piše li opet za žene. “Osjećam čak i zadaću da pišem za žene, napokon smo glasne. Pri tom ne mislim agresivne, već vidljive i čujne. A možda odem i u nekom drugom smjeru. Ipak sam žena. (smijeh)”.