Osam je redateljica i redatelja režiralo omnibus "Osam poglavlja" kolaž o osam desetljeća u životu osam različitih žena. Najmlađa ima samo pet, najstarija je Ljerka Njerš, umjetnici je osamdeset i pet i promatramo je kako puna energije svladava zamke suvremene tehnologije. Film zapravo govori o djevojčici, tinejdžerici, zreloj ženi, majci, baki … prati različite identitete žena i specifične probleme s kojima se suočavaju u određenim fazama života, od toga kako izabrati profesiju do toga kako se izvući iz depresije ili kako naći zadovoljstvo u životu poslije dva neuspješna braka i životnih tragedija. "Osam poglavlja" uskoro se prikazuje na ZagrebDoxu.
Nastao je kao diplomski rad producentice Tamare Puizine, na odsjeku Produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, pod mentorstvom profesorice i producentice Ankice Jurić Tilić. U rad na filmu bilo je uključeno 45 suradnika, što studenata što profesionalaca.
"Projekt je moja kreativna ideja, željela sam se linearno osvrnuti na ženski senzibilitet. Tako sam se mogla baviti temama koje su meni samoj bliske, koje sam proživjela, o kojima sam razmišljala, koje su me mučile ili onima od kojih možda strahujem.
Želja mi je bila prikazati crtice iz života djevojčica, djevojaka i žena kroz osam desetljeća koja simboliziraju tijek života. Tih osam desetljeća s osam različitih protagonistica kao da je samo po sebi tražilo osam različitih režijskih pristupa.", govori producentica Tamara Puizina.
Navikli smo da su dokumentarni filmovi autorski projekti najčešće jednog redatelja. "Mene je zanimalo kako bi to izgledalo kada bi spojila više njih, točnije njih osam - Tiha K. Gudac, Jasmina Beširević, Judita Gamulin, Anja Koprivšek, Dalija Dozet, Tonći Gaćina, Katarina Lukec i Petar Vukičević. Bila sam svjesna da neće biti lako, ali sam imala potpuno povjerenje u sve koji su pristali biti dio ovog filma", kazuje Puizina.
Sva poglavlja snimio je Raul Brzić. "Bila je dobra odluka što sam se odlučila za jednog snimatelja, tako da je Raul Brzić bio ne samo snimatelj nego i vizualna nit vodilja koja je povezala sve priče u cjelinu. Montažerke Marta Bregeš i Maja Predrijevac pridonijele su dinamici filma, a skladatelj i pijanist Zvjezdan Ružić je za sami kraj dao pečat filmu skladbom jedne inspirativne energije u maniri emocije koju film prožima."
Što joj je u osam poglavlja osam autora bilo najbitnije za pokazati?
"Prvenstveno sam htjela da ovo bude ženski film. S obzirom na velik broj protagonistica, redateljica i redatelja, u početku se činilo da je to prezahtjevan zadatak za rok koji smo imali. Trebalo je precizno odrediti teme, izgraditi priču i pronaći protagonistice, ali kako je vrijeme odmicalo sve se posložilo baš onako kako je prvotno bilo zamišljeno.
Biti djevojčica, djevojka ili žena u svijetu kojem živimo nije lako. Svaka žena ima pravo na svoj odabir kakav god on bio i nitko joj nema pravo reći suprotno.
Film nam nudi priliku da promatramo stvaranje identiteta kroz osam desetljeća i uvidimo koliko je težak zadatak stavljen pred svaku tu žensku osobu. Imala sam i jaku potrebu baviti se i temom tijeka života, a s obzirom na to da sam i sama žena, nekako se logično nametnulo da se bavim tijekom života žene, odnosno više žena."
Osam poglavlja kojima se bavi film u životima tih žena odabrana su nasumično.
"Svi prolazimo određene faze, poglavlja u životu i nakon nekog vremena kao da zaboravimo sve što smo prošli jer smo previše opterećeni onim što nam se događa sada ili što će se tek dogoditi. Ovim filmom sam htjela podsjetiti kako nijedno životno poglavlje nije suviše malo ili suviše veliko nego svako ima jednaku težinu i vrijednost. Za nas se možda čini banalno što petogodišnju Tilu iz prvog poglavlja muči što ne može naučiti voziti bicikl bez pomoćnih kotača, ali za nju je to najveća stvar u tom njenom naizgled malenom poglavlju. Također može nam se činiti da je Ljerka Njerš, umjetnica koja je toliko postigla da nema toga što ona ne može svladati, a u isto vrijeme ona u svojim godinama upoznaje tehnologiju i nove medije te ih implementira u svoj umjetnički rad, što morate priznati da je sjajno jer ona tek počinje novo poglavlje."
Kako je birala redateljice i redatelje? Koliko su oni imali slobode, a što im je bilo zadano?
"Neke od njih sam upoznala na Akademiji, za neke sam dobila preporuku, a neke poznajem kroz njihov dosadašnji rad.
Nije bilo lako odabrati osam različitih ljudi od kojih će svatko u svojoj viziji na konceptualno sličan način režirati osam kratkih filmova koje smo u konačnici spojili u jednu cjelinu. Na moju sreću, svi su pristali i zahvaljujući njihovim različitim režijskim pristupima film je dobio više dimenzija.
Zadani su im bili okviri u kojima je svatko od njih trebao poetskim pristupom ispričati priču jedne od protagonistica kroz otprilike deset minuta. Bilo je bitno da se priče ne baziraju na talking head pristupu, nego da se što je više moguće koristi pristup opservacije. Tijekom razvoja scenarija imali su mogućnost odabrati kojim bi se od osam razdoblja najradije bavili. Postavila sam razdoblja i okvirne teme, potom smo zajedno došli do zaključaka i finalnih odabira. Neke od tema na tom putu su se i mijenjale. Na moju inicijativu film je snimao jedan snimatelj kako bi sve priče bile vizualno stilski unificirane. S druge strane, imali su slobodu različitim senzibilitetom i stilom skrojiti različite atmosfere priča, baš kao što nam život u različitim desetljećima donosi različite atmosfere, ovisno o periodu kroz koji prolazimo i o situacijama s kojima se suočavamo."
Osam priča, puno ljudi, kako je sve to koordinirala?
Na filmu je radila dvije godine. "Imala sam puno volje, truda i želje da se priča ispriča. I to još ženska priča. Bilo je dana kada je bilo teško i činilo se nemogućim, ali imam osjećaj da što teži zadatak sebi zadam, da ga bolje odradim. Koordinirala sam to vještinama producentice, a producenti će znati što to znači. Puno datuma, previše sati, puno imena, brojeva, tablica, odgovornosti, dozvola, suglasnosti, zakazanih i otkazanih snimanja, ali i super kolega s kojima je sve lako. Imala sam pomoć asistenta produkcije Noe Nikolića, a nerijetko se događalo da su mi emotivna i savjetodavna podrška bili moji najbliži. Najzahtjevnije je, možda, bilo uskladiti različite senzibilitete suradnika, odnosno postaviti se kao kreativna producentica, zadati odrednice, a pritom im dati slobodu. Zahtjevno je bilo i pronaći sve protagonistice pa ih zadržati u projektu tijekom dvije godine razvoja, priprema i snimanja filma. Nije rijetkost da tijekom procesa protagonisti odustanu ili budu spriječeni te to uvelike oteža proces stvaranja filma."
Film je nastao po autorskom konceptu producentice. U nas još uvijek mnogi misle da producentski posao nije tako širok i kreativan.
"Često mi se dogodi da me netko pita ‘a čime se ti to zapravo baviš?‘ ili mi uputi ‘vi to tamo nešto malo snimate‘, ‘kako to da nemaš radno vrijeme, ti onda ni ne radiš‘. Ja to razumijem jer ne znamo svi sve i dok ne uđemo u dubinu nečega, možda ne možemo do kraja niti razumjeti. Ponekad se nasmijem, ponekad se trudim objasniti, a ponekad jednostavno odustanem.
Producenti nemaju radno vrijeme jer njihovo radno vrijeme najčešće nikada ne prestaje. Uključeni su u sve faze proizvodnje filma, i to ne samo one financijske nego i kreativne. Osluškuju potrebe publike i temperamente umjetnika. Nerijetko sami smisle projekt te angažiraju suradnike kako bi ga ostvarili. U projektu su od samog začetka ideje pa do razvoja, priprema, snimanja i postprodukcije te marketinga i distribucije. Jedini su koji prate cijeli vijek filma. Što je najbitnije, pravno su odgovorni za filmove iza kojih stoje i za sve ljude koji za njih rade, a zapošljavaju zaista velik broj filmskih djelatnika."