Pisati iz Venecije o Orsonu Wellesu postalo je, napokon, baš kao pisati iz Mletaka o bilo kojem duždu. Njegova (njihova) sjena lebdi nad lagunom a da većina više zapravo i ne zna kakve točno veze ima veliki redatelj - ili pokoji važni Il Doge - s gradom u kojem se po 75. put održava filmski festival.
Orson Welles i Venecija zaslužuju posebnu knjigu - složili bi se mnogi. Još 1948., dakle odmah nakon rata i oživljavanja festivala, Welles je gradu predstavio svog “Macbetha”, a Laurence Olivier “Hamleta”. Dva su filmska Shakespearea tektonski te godine potresla grad na hrastovim trupcima i do samog kraja nije bilo jasno koji je bolji, važniji ili umjetnički relevantniji. No, sasvim iznenada, američka je diplomacija, nezadovoljna tadašnjom talijanskom vladom, uvela svojevrsne sankcije naprasno zabranivši svim svojim filmovima da se natječu za nagrade.
Wellesov je film tako, protivno volji redatelja, povučen i pobijedio je “Hamlet”. Veneciji će se Welles ponovno vratiti svojim drugim remek-djelom, “Otelom”. Snimit će možda i najljepšu filmsku Veneciju, no sad će festival film odbiti, a konkurentski Cannes prihvatiti i nagraditi ga Zlatnom palmom.
Filmska scenografija pravog grada slijedit će redatelja kroz čitavu karijeru. Na balu stoljeća 1955. u Palazzo Labia, Welles će jedini biti tek djelomično maskiran jer mu kostim nije sašiven na vrijeme. Inspiraciju s tog bala otjelotvorit će u balu pod maskama u svom “Mr. Arkadinu” odmaknuvši se, doduše, od Tiepoloa prema Goyi. Šezdesetih će filmski milovati Veneciju (ali i Trogir i Primošten) svojim “Mletačkim trgovcem”, tek nedavno (tek) djelomično rekonstruiranim.
Netflixova kampanja
Do kraja svog života, zajedno sa snimateljem Garyjem Graverom, ali i našim Tomislavom Pinterom i Ivicom Rajkovićem, vraćat će se Shylocku i njegovom monologu, te će ga snimati u Veneciji, ali i Arizoni. Tek 33 godine nakon njegove smrti, Serenissima će raskriljenih ruku napokon uzeti ono što joj je nudio skoro sedam desetljeća ranije. Bez obzira na zanimljiv ovogodišnji program, bez obzira na dolazak Lady Gage, Orson Welles je ono o čemu se ove godine priča na Lidu. Prolazite li lungomarem uz slavni Viscontijev Hotel des Bains, prolazite pored brojnih filmskih plakata od kojih se samo oni za novi film Orsona Wellesa redovito ponavljaju. Na izložbi posvećenoj 75. obljetnici festivala, i sam je Welles uzdignut na muzejsku razinu.
U takvom, dakle, okruženju prikazana je sinoć “Druga strana vjetra”, kako se navodi, posljednji film Orsona Wellesa. Iako je, nakon njega, Welles snimio malo poznati filmski esej, opet o Veneciji, Filming Othello, studio Netflix svojom je snažnom kampanjom započeo promovirati vjerojatno umjetnički najvažniji film koji su ikad, recimo to tako, dovršili.
Kao što je kolega Polimac već u nekoliko navrata pisao, “The Other Side of the Wind” maestro nije dovršio tijekom života pa je pravna bitka kao i bitka za dovršenje trajala, evo, sve do sinoć kada je pred 1500 ljudi prikazana, iz rough-cuta rekonstruirana Wellesova i Netflixova “Druga strana vjetra”.
Započnimo najprije s rekonstruktivnom stranom filma. Uz pomoć Petera Bogdanovicha, producent Frank Marshall, koji je u vrijeme kada još nije bio producent blockbustera Stevena Spielberga glumio kod Wellesa, te Filip Jan Rymsza, koji je posljednje četiri godine doslovce spašavao projekt, uspjeli su okupiti na jednom mjestu sve postojeće fragmente filma. Desetljećima zaključani u pariškom trezoru, napokon su otvoreni, restaurirani i - izgledaju nevjerojatno! Pred nama je filmski vremenski stroj koji nas katapultira u sredinu sedamdesetih, kada ekranom šetaju Denis Hopper, Claude Chabrol, Paul Mazursky, Susan Strasberg i Lilli Palmer, Cameron Crowe i Rich Little. Svi oni, i mnoštvo drugih, okupljaju se 2. srpnja, na obljetnicu Hemingwayevog samoubojstva, kako bi proslavili sedamdeseti rođendan redatelja Jacka Hannaforda. Njega nenadmašno igra John Huston, s zastrašujućom paletom simpatičnosti i odbojnosti, nestorijanske sućuti i perverzne odbojnosti.
Ključ filma
Uz njega je i Brooks Otterlake (Peter Bogdanovich), mladi redatelj koji je odavno, financijski gledano, nadmašio svog mentora. Jasno, svoje je filmove nakrcao inovacijama starijeg kolege pa je među njima konstantna tenzija koja se miješa s odnosom profesor-učenik. Taj je odnos ključan budući da mu, za razliku od scenarija, Netflixova rekonstrukcija daje dodatnu važnost. Film ne započinje Wellesovom naracijom, tako prepoznatljivim potpisom velikog majstora, već umornim glasom današnjeg Petera Bogdanovicha.
Taj postupak, etički upitan, u potpunosti mijenja ritam i ton filma te tako film dobiva uzde koje mu sam Welles nikako nije htio nametnuti. Wellesov je film razbarušen, ikonoklastički, barokni prikaz njegovog dubinskog prezira prema laži novog, ali i starog Hollywooda te ponajviše europskog autorskog filma. On se svojim, zapravo nevjerojatno humorističnim filmom, obrušava na ono što je pokojni Ivo Škrabalo zvao filmsko umjetničarenje: značajni pogledi, beskonačni koraci ulicom, suton, sumrak i zora bez smisla, odsustvo naracije…
Sve ono što će tek koju godinu ismijavati i Woody Allen u “Stardust memories” - naime, festivalske art redatelje. Oni se u filmu i imenuju, a ponajviše Michelangelo Antonioni, čiji je Zabriskie Point opravdano upalio Wellesovu kreativnu iskru te je Drugu stranu vjetra napravio kako bi finalno, nakon F for Fake, ukazao na filmsku laž i prevaru. I tu, zapravo leži ključ filma - redatelj Hannaford prikazuje svojim uzvanicima dijelove svog najnovijeg filma. Welles je tu, prema vlastitom priznanju, dobio priliku režirati film koji nema veze s njegovom poetikom, ali ima s onom dominantnom, te polako brisati granicu velikog Wellesa i trivijalnosti ostalih.
Pršteća erotika
Film koji je Hannaford režirao zapravo je art-pornić i gotovo je dirljiva scena u kojem se mladom šefu studija detaljno objašnjava značenje svakog kadra, rekvizita i geste. Ovakav pogled na filmske producente dolazi na kraju one divne, a zastrašujuće linije koju je još u “Bosonogoj kontesi” uveo Joseph L.Mankiewicz, a nastavio Goddard u “Preziru” (bez obzira što veliki dio Wellesovog filma ironizira i njega). Ljudi koji imaju novac za film intelektualno su deficitarni, neobrazovani i opasni, te uživaju jedino u luksuzu, proskinezi svojih podanika i uništavanju onih koji to nisu. Iako je Welles mogao kroz lik producenta prokazivati stare šefove velikih studija, on se obrušava na ove danas (iz 1970-ih), koji samo nastavljaju gušiti kreativnost i poticati ispodprosječnost.
No, baš scene tog filma-u-filmu, pratit će vas dugo nakon odgledanog. U njima nastupa Oja Kodar kojoj se konačnom pojavom ovog filma napokon vraćaju sve zasluge koje je uz Wellesa imala. Film je zapravo, kao što smo još 1979. saznali u emisiji “3,2,1.. kreni!”, nastao spajanjem dviju priča - Wellesove i one Oje Kodar, pa tako ona suvereno stoji uz njega kao koscenaristica. Filmskoj javnosti Welles ju je predstavio u “F for Fake”, no ključna je njena uloga 1967. u “Dubini” snimanoj na Hvaru. Ovdje nema niti jednu repliku no glumi tijelom. Slobodna, nesputana, pršteća erotika Olge Palinkaš posramljuje odnos prema karnalnom naše današnje, neokonzervativne i lažno-moralne, civilizacije. Iako se već godinama scena seksa u autu spominje kao vrhunska, što je točno, sekvenca u noćnom klubu sterilnog bijelog (!) svijetla savršeno joj parira.
“Druga strana vjetra” je svakako film koji će obilježiti ovu i iduće godine. Možda ponajviše stoga što na kraju ostarjeli redatelj puca na glupe, mutave lutke (dummies) koje predstavljaju filmske kritičare, filmske teoretičare, filmske praktičare, a na kraju i samoga sebe. Hvala, maestro, na ovom filmu! Vidim da je vrijeme da potražim drugu, časniju, profesiju.