Koncem šezdesetih, Arthur Clarke i Stanley Kubrick uveli su “2001: Odisejom u svemiru” u popularnu kulturu lik zloćudnog kompjutora koji svoju volju okreće protiv ljudske. Taj kompjutor - HAL 9000 - mogao je nauditi ljudima jer je imao moć nad njihovim okruženjem - svemirskim brodom.
Tih kasnih šezdesetih, računala su bila veličine frižidera, a mogli ste živjeti u visoko razvijenoj zemlji i provesti čitav život da ne vidite niti jedno. Pola stoljeća kasnije, računalo se nalazi čak i u vašem tosteru, a doslovno svaka dnevna radnja - od pisanja pisama do trač partije - posredovana je kompjutorom.
Bliska budućnost
U tih pola stoljeća, nagledali smo se filmova u kojima ljudi ratuju protiv tehnologije koja se otela kontroli. Film “Her” Spikea Jonzea tu pretpostavku okreće naopako. Što se događa ako se tehnologija ne okrene protiv nas, nego nas tako uzorno upotpunjava da postanemo emocionalno ovisni o njoj? Tada se događa film “Her”.
Junak filma “Her” Spikea Jonzea je Twombly ( Joaquin Phoenix), rastavljeni, melankolični samac koji živi u bliskoj budućnosti.
Twomblyjev posao sastoji se u tome da tehnološki nadomješta intimu: on diktira računalu rukopisna pisma koja naručuju neznanci.
Istodobno, Twomblyev osobni život posve je tehnološki posredovan: nakon razvoda Twombly virtualno četa, virtualno se seksa i virtualno ugovara spojeve, te zazire od ćudljivih homo sapiensa u svojoj blizini. No, stvari se mijenjaju kad nabavi novi operativni sustav OS1 obdaren umjetnom inteligencijom. OS - koji sam sebe naziva Samanta - savršeni je životni suputnik: inteligentan, brižan, odgovoran, bez mušica. Twombly se do ušiju zatreska u Samantu, upoznaje je s prijateljima, čak prakticira i seks. Sve dok “veza” ne dospije u “krizu”.
Spike Jonze režiser je koji ima dvije važne karijere. Prva je ona režisera muzičkih videa, a druga redatelja visoko-konceptnih filmova koje je snimao s Charliem Kaufmanom (“Biti John Malkovich”, “Adaptacija”), scenaristom koji se u međuvremenu redateljski osamostalio. Svi Jonzeovi filmovi su high-concept i nose vrline i mane visokog koncepta.
Bizarna premisa
Intelektualno su poticajni, ostavljaju vam dojam da “tako nešto” niste vidjeli, najbolji su dok troše dosjetku, a - tipično za high-concept - padaju kad stvar treba maknuti dalje. U neku ruku, “Her” je sličan. Svoju bizarnu premisu film uvodi elegantno i mudro, ni jednog trenutka vam se ne čini nategnut, a kontekst je postavljen precizno i jasno. Film, međutim, pada u trećem činu kad savršenoj ljubavnoj priči treba dati obrat: dosjetka je u “Her” prejaka da bi joj išta konkuriralo.
Ono što je - međutim - daleko najzanimljivije u “Her” je Jonzeov distopijski svijet budućnosti, jedan od najuzbudljivijih distopijskih svjetova SF-ova zadnjih godina. Za megalopolis budućnosti odabrali su zastrašujući Šangaj, u kojem - iako “glumi” L.A. - kao statisti u drugom planu prevladavaju Azijati. Interijeri budućnosti smjesa su retra 60-ih i šarene slastičarnice.
U taj dojam - koji je sam Jonze definirao kao “pop melankoliju” - sjajno se uklapa filmska muzika kanadskog benda Arcade Fire za koji je Jonze redovno radio spotove. U nekim trenucima, “Her” se doima gotovo kao ekranizacija “Suburbsa” Arcade Fire. Filmom dominiraju teme tipična za taj album: a to su osjećanje samoće i nejasne melankolije u prezaštićenom buržujskom raju.
Unatoč dramaturškim problemima u završnici, “Her” je za moj ukus najbolji Jonzeov film. Riječ je o eruditskom filmu autora koji duboko razumije suvremenost i misli o njoj. “Her” je - ukratko - fini komad holivudske visoke kulture.