U vrijeme kad sam se počeo baviti filmskom kritikom, Oliver Stone je u jednom trenutku - ne odviše dugom - bio oličenje holivudskog filmskog establišmenta. Bile su to kasne osamdesete, u Americi je završavala konzervativna dekada Reagana i Busha, socijalizam se u Istočnoj Europi raspadao, a mlada filmska kritika otkrivala je postmodernizam i uzdizala Bessona, Kaurismakija, Jarmana i Jarmuscha.
Nekako u to vrijeme, Oliver Stone snimio je svog četverostrukog oskarovskog pobjednika “Vod smrti”, potom “Wall Street”, a onda i “Rođen 4. srpnja”, film po memoarima vijetnamskog veterana Rona Kovica koji je dobio osam oskarovskih nominacija i činio se vrhuncem Stoneove preuzetne grandece.
Nije bio kul
U to vrijeme, na onoj finoj, neinstitucionalnoj tezulji koja u svakom polju kulture razdvaja ono što je kul i ono što nije, Oliver Stone je važio za redatelja na spomen čijeg imena pravi poznavatelj namršti nos. Postmodernistička kritika voljela je u to doba ironičare i cerebralne intelektualce, voljela je režisere kod kojih se politika iščitavala posredno. Stone je bio sve oprečno od toga. Bio je režiser koji je radio visokobudžetne, pretenciozno bombastične filmove u kojima je politička poanta stršila nasred nosa. Za takve filmove dobivao je Oscare u naramcima. U to doba, Stone se mnogima - dijelom i meni - činio kao oličenje staromodnog, etabliranog ukusa.
Da mi je netko tada rekao da će Oliver Stone doći u Zagreb, da će tamo dobiti nagradu za životno djelo na festivalu koji se zove “subverzivni”, da će postati kultna figura (post)marksističke alternative i da će ga oni slaviti kao otpadnika od američke politike, mislio bih da je taj netko sišao s uma. Ali - to samo pokazuje kako se povijest ironično poigrava umjetničkim sudbinama, mijenama ukusa i osobnim prosudbama.
U priči o Oliveru Stoneu, međutim, doista ima nečeg shizofrenog. Čovjek koji je odrastao u bogatoj brokerskoj familiji da bi odlučio postati proleter, privilegirani klinac koji se javio u helikoptersku jedinicu iz hemingvejevskih pobuda, a završio tako što snima hvalospjevne intervjue s diktatorima poput Castra - Oliver Stone u svojoj biografiji nosi proturječje. No, jednako kao što je proturječan Stone čovjek, proturječan je i Stone režiser. Čovjek koji je briljantnim scenama znao uzdizati loše filmove, sjajan stilist, ali često i intelektualno nedorasli grandoman, autor kojem je angažirana srčanost obično nadvisivala inteligenciju, a majstorstvo zanata često je išlo pod ruku s najgorim kičem - Stone je režiser i nekih jako dobrih i nekih užasnih filmova, a paradoks je da prvi i drugi često jako sliče, ili su čak “sustanari” u istom filmu.
Politička polemika
Stone je karijeru počeo kao scenarist (Oscar za “Ponoćni Ekspres”), a potom kao redatelj niskobudžetnih horrora. U središte Hollywooda upao je preko noći 1986. s dva filma - “Salvadorom” te “Platoonom”, filmom koji je nakon pravovjerne “rambizacije” u osamdesetima vratio političku polemiku u američki ratni film. Tim dvama filmovima, te “Rođen 4. srpnja”, Stone postaje miljenik Hollywooda na kraju konzervativne dekade i reprezentant politički korektnog liberalnog mainstreama koji se uzdiže uoči Clintonove ere. Tadašnju kritiku - pogotovo jugoslavensku - Stone je strašno nervirao. Nedavno sam nanovo gledao “Born of 4. July” i shvatio zašto. Stone je čak i u svojim dobrim filmovima pomalo nalik glasnom pijancu koji vas u birtiji nastoji uvjeriti da je u pravu. Teza mu vrišti iz kadra, sve nastoji triput podvući montažom, simbolom, muzikom. Istodobno, film mu je pun briljantnih scena, a neke od njih govore jasnije o tezi filma od onih scena koje tomu “služe”. Pada mi na um scena s početka “Četvrtog srpnja”, kad Kovic ne uspije pobijediti na školskom rvačkom mitingu. Kad sam prvi put gledao film, nisam tu scenu čak ni upamtio. Sada vidim da je to jedan od najboljih prikaza američke ideologije na filmu, ravan najboljem od Malicka.
Grozne devedesete
U devedesetima, Stone je bio uglavnom grozan. Ne znam što sam tada više mrzio: tračersko-eksploatacijski film o Doorsima ili pak “Natural Born Killers”, stilski nekoherentni pokušaj da se tarantinovska eksploatacija spoji s angažmanom protiv nasilja. Međutim, čak i u toj dekadi, Stone sporadično iznenadi. Snimio je “Nixona”, film o najprezrenijem od američkih predsjednika i (barem meni) bacio novo svjetlo na tog čovjeka, prikazujući njegov život kao šekspirijansku dramu o autsajderu bez karizme i obiteljskog zaleđa koji je unatoč tomu želio sve, da bi mu se to “sve” razletjelo u lice.
Istodobno s lošim filmovima poput “Aleksandra”, Stone počinje tjerati paralelnu karijeru koja će ga i dovesti na Subversive: onu političkog dokumentarista. Putuje svijetom, intervjuira kako “neprijatelje” ( Castra, Eva Moralesa i Chaveza), tako i one koji su “sumnjivo skrenuli”, poput Fernanda Luga.
I u tu priču Stone će uletjeti jednako srčano nepametno kao i u helikopter nad May Layem. Kao što je poput boj skauta uletio u Vijetnam, tako i sada poput boj skauta propagira oprečnu ideju. Stone je sigurno posljednja osoba čijoj ćete političkoj prosudbi vjerovati. Ali, u nekim slučajevima, njegova vjernička, ideološka strast nalazila je parnjaka u njegovom silovitom, retoričkom stilu. Tada - ne uvijek, čak ne često - Stone bi zabljesnuo kao stvarno dobar filmaš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....