'Obilježio me strogi katolički odgoj. Zato danas želim uhvatiti bol koju ljudi s ruba skrivaju iza svojih maski'

Nova mlada nada naše fotografije, a po svemu sudeći i kratkometražnog dokumentarnog filma, zove se Santana Picco (26).

Djevojka je to koja se kroz umjetnost bavi stvarnošću kakvu možda nemamo hrabrosti živjeti, a često ni priliku gledati. Po uzoru na kultnu Diane Arbus, koja je najčešće fotografirala ljude s društvene margine, i ova rođena Puležanka, kako i sama kaže, bavi se pomalo rubnim temama. Preispituje što je skriveno iza maske koju svaki pojedinac nanosi, bol ili temu koju želi sakriti, istovremeno priznajući kako i sama nije iznimka.

Ovog je mjeseca, najprije na festivalu dokumentarnog filma Poreč Dox, a potom i u zagrebačkoj galeriji Greta, predstavljen njen film “Ti”, prva ekranizacija hrvatske drag scene. Prošlog je vikenda otvorena i prva Santanina izložba fotografija u samoborskoj galeriji Lang naziva “Analogna uvertira”/”Analog Intro”, s religijskom tematikom.

Život s bakom

“Oduvijek me zanimala ta svojevrsna cenzura koju svatko od nas na neki način čini sam sebi, pa je i moja prva izložba fotografija na tragu interpretacije elemenata religijske tematike kroz koje se propitkuje sloboda i nesloboda, prihvatljivo i neprihvatljivo... Odgojena sam u katoličkoj obitelji, živjela sam uz baku koja je molila na latinskom, pohađala sam katoličku srednju školu...

Istovremeno, oduvijek sam voljela fotografirati aktove i mrtvu prirodu. U ovoj su se izložbi ta dva svijeta, potpuno nesvjesno, spojili u jedno”, priča Santana kojoj, kako kaže, namjera uopće nije bila fotografirati “religiju”, ali to je iz nje naprosto izašlo.

“Nešto u smislu superega, ako me razumijete. Na osnovu usađenih normi, superego sudi što je dobro, a što loše u postupanju ličnosti, je li to u skladu s normama ili ne. Otišla sam na Veterinarski fakultet, posudila stvari u formalinu, imala sam svoje modele i svoje rekvizite. Slagala sam kompozicijski, što mi je lijepo. Kad sam završila, shvatila sam da sam nesvjesno složila religijske motive”, kaže ova mlada umjetnica.

Ronald Goršić / CROPIX

Santana Picco

Kazalište i ples

Izložba se sastoji od 17 crno-bijelih fotografija, stvorenih analognim tehnikama 2015. godine, dok je još bila na prvoj godini studija. Preddiplomski studij snimanja Santana je završila na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom studija je radila na raznim projektima vizualne umjetnosti: kazališnim i plesnim predstavama, modnim editorijalima i promocijama kao režiser i kao direktor fotografije, a trenutno živi i stvara u Berlinu.

U svom prvom filmu “Ti” na insiderski se način pokušala “uvući” u drag svijet, snimajući ih ponekad i dok one za to ne znaju. Intervjuirajući ih kao muškarce i prateći njihovu transformaciju u žene ulazi dublje u njihov svijet pa o glavnim akterima saznajemo više od puke ekspresije suprotnog spola kroz kostime i šminku. U 24 minute filma kroz intervjue upoznajemo načine razmišljanja pojedinaca iz ovog relativnog mladog pokreta i medija. Prikazuju se način rada, proces i djelovanje zagrebačkog queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo koji čine Sorel, Roxanne, Entity, Spazam Orgazam, Colinda Evanđelista i Mr. E. Za originalni soundtrack filma bili su zaduženi glazbenici Samuel Junus i Stephanie Prekali.

Nikad viđeno

“Ideja da dokumentiram House of Flamingo nastala je spontano, kroz zajednička druženja i rad na nekim projektima unazad četiri godine. Po meni, ono što drag scena kod nas ima vrlo je autentično i dosad nigdje viđeno. Ako ga usporedim s, primjerice, Berlinom, Amsterdamom ili Rotterdamom, drag pokret kod nas je na vrlo visokoj razini. Dok se vani oni trude biti politički odgovor i svjesno prelaze u karikaturu koja plaši, kod nas više pažnje pridaju zabavi, showu i iskazivanju svojih talenata. Čak bih rekla da donose neki novi val, neki mutirani nadrealizam te da su uspjele stvoriti neki novi, kreativni medij”, kaže autorica filma.

“Film prikazuje lice i naličje transseksualnih osoba, gledatelj ih ne vidi samo kao performere, nego ih upoznaje kao osobe. Saznajemo da jednoj od njih baka pere grudnjake i štramplice, kako se nosi s činjenicom da nije završila fakultet, kako baš u trenucima kada prepričava neki težak događaj mijenja glas i nesvjesno se pretvara u drag queen, kako podnosi osuđivanje društva, koga smatra svojim idolom... Uz to, vrlo je zanimljivo čuti njihov poseban jezik koji su razvile, terminologiju koja je ljudima izvan drag scene potpuno nerazumljiva”, ističe autorica, kojoj je bavljenje umjetnošću jedina prava životna satisfakcija, kaže.

“Prožetost svakodnevice s poznatim motivima najčešće rezultira bezupitnim prihvaćanjem njihove nazočnosti, no pokušaj razumijevanja i propitkivanja društva, ali i samoga sebe, započinje upravo suočavanjem s istima”, zaključuje mudro.