Nakon što ga je u regiji vidjelo više od 200 tisuća ljudi, film "Ljeto kada sam naučila letjeti" stiže na Pula film festival. To je prvi film u međunarodnoj konkurenciji koji će biti prikazan u udarnom terminu u Areni, a premijera mu je danas. Djelo redatelja Radivoja Raše Andrića poznatog po hitu "Kad odrastem, bit ću kengur" na festivalu BUFF već je ovjenčano nagradom najboljeg europskog dječjeg filma. Riječ je inače o srpsko-hrvatsko-bugarsko-slovačkoj koprodukciji, a film se temelji na istoimenoj knjizi Jasminke Petrović, prema kojoj je Ljubica Luković napisala scenarij i koji je sniman gotovo u cijelosti na Hvaru krajem ljeta i početkom jeseni 2020.
Glavna junakinja priče je dvanaestogodišnja Sofija (Klara Hrvanović) pred kojom je naizgled najdosadnije ljeto ikada - ljetovanje s dvjema bakama. Jedna je njena baka, s kojom dolazi iz Beograda (Olga Odanović), a druga je bakina sestra s Hvara koju Sofija nikada nije upoznala (Snježana Sinovčić). Obiteljske su se veze pokidale i treba ih obnoviti. Iako Sofiji prijeti ljetovanje bez interneta u društvu dviju baka, idiličan jadranski otok, prvi poljubac, pomirenje obitelji, ali i suočavanje s ozbiljnim obiteljskim problemima pretvorit će ga u nezaboravno iskustvo...
Luckasta Luce
Bilo je to i divno iskustvo za uglednu glumicu, prvakinju drame splitskog HNK Snježanu Sinovčić.
- Rašo je tražio hrvatsku glumicu za lik none Luce zbog jezika. Rašo i ja smo prije toga surađivali na filmu ‘Sam samcat‘ Bobe Jelčića, gdje je on bio pomoćnik režije. Tamo se dobro upoznali i kao profesionalci i kao ljudi fantastično kliknuli. On je u Hrvatskoj za tu ulogu prvo tražio stariju glumicu, općenito stariju glumačku podjelu, ali i određene karakteristike koje meni odgovaraju. U početku sam mu čak pomagala i predlagala neke hrvatske glumice, međutim izbor Olge Odanović uvjetovale su također mlađu dob njezine ‘sestre‘ i na koncu sam ja dobila tu ulogu - priča Sinovčić.
Tako je glumica dobila priliku utjeloviti luckastu nonu Luce koja živi na otoku na kojem se rodila, ali ne živi na njemu iz nužde, već zato što je tako odlučila. Živi u rodnoj kući, nema obitelj i izgradila je svoj život koji nije tipičan za neku klasičnu nonu, zapravo ne pripada tom miljeu na način koji bismo očekivali.
- Luce živi život po svom, onako kako ga je ona odlučila živjeti. Ne prihvaća socijalno nasljeđe koje će joj biti nametnuto i utoliko je ona uvjetno rečeno ‘luckasta‘. No, ja bih prije rekla da je ona ‘new age nona‘ - uz smijeh govori Sinovčić, koja zahvaljuje svim suradnicima koji su joj pomogli u kreiranju lika, posebno scenografkinji Tajani Čanić Stanković i kostimografiji Momirki Bailović.
Život u Jelsi
Za vrijeme snimanja cijela ekipa bila je smještena zajedno u hotelu u Jelsi.
- Činilo nam se to ograničavajuće, no s druge strane bilo je sjajno. Zajedno smo živjeli, radili, jeli, disali i svi se intenzivno trudili. Bilo je fenomenalno tako raditi projekt jer smo bili kao mala komuna koja je djelovala u korist zajedničkog cilja - stvaranja filma koji je pri tome imao krasnu priču koja nas je sve dirnula - ističe glumica. No, ono što je svima definitivno predstavljalo veliki stres jest činjenica da se snimanje odvijalo u kasno ljeto 2020., dakle u vrijeme kada se o koroni malo znalo. Broj zaraženih je bio velik, a cjepiva još nije bilo na vidiku.
- Pored toga, ja sam neka tri puta morala ići do Splita zbog predstava i to mi je bilo prilično traumatično jer sam se svaki put prije povratka morala testirati. Na setu smo bili silno oprezni, u hotelu smo stalno nosili maske, a u dućan smo išli opremljeni svim mogućim zaštitnim sredstvima. Nekako je najteže bilo sebe zauzdati i ponašati se odgovorno. Imali smo našeg ‘redara‘, producenata Milana Stojanovića, kojem sam stvarno nabila sijede jer kada bi u ekipu stigao netko tko je meni drag, blizak, ja bih ga odmah instinktivno išla grliti. Mislim da je izludio sa mnom i mojim grljenjem i ljubljenjem. Srećom, korona nam se nije uvukla u ekipu - kaže Sinovčić. Bilo je i teških situacija, puno noćnog snimanja koje je uvijek naporno, a ponekad je trebalo ući u more kad ono više nije bilo baš toplo. Sretna je što su njezini najmlađi kolege to izbjegli (najstarijem je tada bilo 15 godina). Hvali ih silno, kao i one starije, a s nekima je prvi put surađivala, primjerice sa Žarkom Lauševićem i Olgom Odanović.
- Bilo je to fantastično iskustvo jer smo se zbilja zbližili. Veliki je to dobitak, takvo prijateljstvo koje nadilazi profesionalni odnos. Moram priznati da u svojim godinama, a meni je 58, to više nisam očekivala ili, da citiram svoju prijateljicu, ‘prije sam bila filantrop, a kako starim, sve više postajem mizantrop‘ - zafrkava se Sinovčić.
Rasprodana kina
Inače, ovo će joj biti prva svečana premijera filma "Ljeto kada sam naučila letjeti" s obzirom na to da na onu beogradsku u veljači nije mogla doći jer je imala predstavu.
- Film sam na kraju vidjela tek u svibnju, kada sam stigla u Beograd zbog proba za film ‘Živi i zdravi‘. Išli smo ga zajedno gledati Tihana Lazović, crnogorski kolega Goran Slavić i ja. Stigli smo nekih pola sata prije računajući - ma, dobit ćemo ulaznice, film je na repertoaru već mjesecima. Na kraju je sve bilo prodano, druge karte rezervirane, apsolutno ništa nije značilo što ja igram u filmu. No, ipak smo uspjeli ući, deset minuta prije projekcije - uz smijeh govori Sinovčić, koja ovu pulsku premijeru nikako ne želi propustiti. Neće ju vjerojatno propusti ni dobar dio njezinih kolega iz filma, poput mladih glumaca koji igraju Sofijine prijatelje; Luka Bajto, Ema Kereta Rogić, Domina Ančić i Domagoj Ostoja, zatim Frano Lasić, Vanda Boban Jurišić, Stefan Shterev, Marijana Mičić, Nadja Mazalica i drugi.
Film je koprodukcija glavnog producenta Sense Production iz Srbije, hrvatske Kinorame, bugarskog Art Festa i slovačke kuće Silverart. Projekt je podržao i Eurimages. Fotografiju potpisuje Dušan Joksimović, montažer je Dejan Urošević, a skladatelj Vasil Hadžimanov.
Film će nakon Pule sudjelovati na još nekoliko programa, a u redovnu kinodistribuciju stiže 11. kolovoza.