NOVI SUPERMEN Starinski superheroj u svijetu Transformera

Nova filmska adaptacija stripa o Supermanu, čovjeku od čelika, rezultirala je polovičnim uspjehom. Ponajprije o dobrim stranama. Glavni producent Christoper Nolan i redatelj Zach Snyder odabrali su solidnu glumačku postavu, ponajprije tumača naslovne uloge, Engleza Henryja Cavilla, u čiju smo se sugestivnost uvjerili u seriji “Tudori”: ima on zamjetan raspon, a i nabildao se za ovaj zadatak, tako da bi sada kao od šale zamijenio Dwaynea “Rocka” Johnsona u “Heraklu”.

Prigovori da u njegovoj izvedbi nema humora ne stoje, jer to nije problem glumca nego scenarija: s njim bi se lako moglo napraviti Supermana da se zafrkava, međutim, očito se to nikome nije dalo.

Puno flashbackova

Sjajni karakterni glumac Michael Shannon dobar mu je pandan kao glavni negativac general Zod s Kriptona (u “Supermanu II.” igrao ga je Terence Stamp), a nije loš ni Russell Crowe u ulozi pravog Supermanova oca: njegov je stvarni nastup jako kratak, ali je produžen zahvaljujući holografskim projekcijama.

Neosporna vrlina je i fragmentarna dramaturgija s puno flashbackova, zahvaljujući kojima razmjerno brzo skačemo “in medias res”: Superman, istina, oblači svoj uski kostim s plaštem i znakom “S” na prsima (to ne znači ono što mislite, nego “nada” na kriptonskom) tek nakon 50-ak minuta, ali već smo prije toga vidjeli nekolicinu njegovih podviga, od spašavanja radnika na naftnoj platformi do vađenja školskog autobusa iz rijeke.

Djetinjstvo i mladost su ispresijecani, ali dosta spretno, tako da jedva zamjećujete da zapravo gledate art film kakav je bio popularan 60-ih godina prošlog stoljeća. Također, scenarist David S. Goyer natrpao je film kojekakvim ideološkim i religijskim interpretacijama, od kojih nećete puno profitirati, ali ćete bar biti svjesni toga da ne gledate praznoglavi hollywoodski blockbuster.

Izbjegavati 3-D format

Ono što znate o Supermanu diskretno je reinterpretirano: film neprestano servira poznato u svježem ruhu, što nikako nije mana.

Mane su pak sljedeće: svakako izbjegavajte gledati film u 3-D formatu, budući da redatelj Snyder voli pokretnu kameru, zoomove i slične optičke trikove, što je uglavnom nespojivo s 3-D filmovima.

Uostalom, on je “Čovjeka od čelika” ionako snimao klasičnim kamerama, a poslije su njegov proizvod umjetno “produbili”. Dobri 3-D filmovi kao “Hugo” i “Veliki Gatsby” preferiraju manje agresivan vizualni prosede. Osim toga, uštedjet ćete na ulaznici ukoliko se odlučite za jeftiniju, a efektinu opciju.

Još je veći problem derivativnost. “Čovjek od čelika” počinje na Kriptonu kao barokni SF film, nešto poput “Riddickovih kronika”, poslije, kad general Zod sa svojim trupama bane na Zemlju, imate dojam da gledate “Thora”, a posljednjih 40-ak minuta čisti su “Transformeri”: oglušite od silne buke, zaslijepe vas pirotehničke ekshibicije na ekranu, tako da ste po izlasku iz kina spremni potpisati peticiju kako se u doradi velikih hollywoodskih produkcija više ne bi smjeli koristiti kompjutori.

Nije za ozbiljnu publiku

Što bi tada ostalo? Ne puno toga, ali filmaši bi bar bili prisiljeni malo više polagati na priču, a manje se zabavljati rušenjem nebodera i helikoptera uz pomoć vizualnih trikova.

Kada se prisjetite prvog “Supermana”, zadivite se koliko je tamo bilo zgodno profiliranih likova, a odjednom više počnete cijeniti i “Supermanov povratak” iz 2006. u kojem nije bilo toliko histerije, nego se zapletom pokušala privući i nešto ozbiljnija publika. Potonja će najvjerojatnije zaobići “Čovjeka od čelika” ili napustiti dvoranu kad buka postane nesnošljiva.