Novo ostvarenje produktivnog Françoisa Ozona “Hvala bogu” pojavilo se na ovogodišnjem Berlinaleu uoči dva velika sudska procesa. Jedan se vodio protiv svećenika Bernarda Preynata koji je od 1986. do 1991. bio nadležan za male skaute u katoličkim ljetnim kampovima i kao zadrti pedofil nije mogao odoljeti iskušenju: tko zna koliko je njih seksualno zlostavljao. Protagonist drugog procesa bio je kardinal Philippe Barbarin, nadležan za nadbiskupsku dijecezu u Lyonu: optužen je da je znao za Preynatove nedozvoljene postupke, a nije ih prijavio policiji.
Preynatovi odvjetnici pokušali su spriječiti projekciju na Berlinaleu, film se naime bavi slučajem njihova klijenta, tvrdeći da se njime prejudicira ishod procesa, međutim francusko sudstvo otpililo ih je argumentom da se svećenik već ionako izjasnio da je kriv, pa tu nije bilo razloga za obustavu distribucije Ozonovog ostvarenja. “Hvala bogu” je na Berlinaleu dobio Srebrnog medvjeda, veliku nagradu žirija, drugo priznanje po važnosti, i već u drugoj polovici veljače stigao u francuska kina: tamo je prošao jako dobro, dakako, nije se mogao mjeriti s holivudskim blockbusterima, ali je, recimo, bio gledaniji od “Johna Wicka 3”, što je veliki uspjeh za jednog art filmaša.
Na ruku su mu išle i sudske presude, Barbarin je osuđen u ožujku, dao je ostavku koju Papa Franjo nije prihvatio, ali više nije vodio lyonsku dijecezu, zadržavši svoju kardinalsku titulu. Preynat je pak u lipnju izbačen iz svećeničkih redova i postao običan laik.
Spretno napravljen film
“Hvala bogu” je vrlo spretno napravljen film, koji nema samo jednog protagonista, nego se radnja prenosi s jednog lika na drugi. Sve započinje s bankarom Alexandreom (Melvil Popaud) koji je igrom slučaja otkrio da svećenik Preynat (Bernard Verley glumio je Isusa u Buñuelovom “Mliječnom putu”, a najpoznatiji je po glavnoj ulozi u Rohmerovom “Ljubav poslijepodne”) i dalje obnaša službu u crkvi i to radi s klincima mlađim od deset godina, a upravo su oni njegova strast (kasnije u flashbacku jedan od dječaka kaže da se ne plaši Preynata, jer nije njegov tip, ima 13-14 godina, a on voli samo mlađe).
Alexandre nije bio te sreće, tri godine je trpio svećenikova milovanja, to ga je traumatiziralo ali je usprkos tome zasnovao obitelj, ima suprugu i petoro djece, štoviše i dalje je predani katolik, ali pazi da se njegovim mališanima ne dogodi ono što i njemu. Neobično je to što on ništa ne krije, o pedofilskom zlostavljanju razgovara ne samo sa suprugom nego i s djecom. U prvoj prilici kontaktira kardinala Barbarina (François Marthouret), ovaj ga sasluša, naizgled je potresen, a zatim ga suoči s Preynatom. Taj ne izgleda kao monstrum, svjestan je da je njegova sklonost dječacima neka vrsta bolesti (kao i Peter Lorre u “Ubojici M” Fritza Langa priznaje da je to jače od njega), ali ne pristaje na Alexandreov zahtjev da javno prizna da je pedofil: već je imao dovoljno problema s bijesnim roditeljima i ne želi život provesti u strahu. Što je još gore, Barbarin ništa ne poduzima, pa Alexandre slučaj prijavljuje policiji.
U središte radnje dospijeva François (Denis Ménochet), i on je kao dječak bio seksualno zlostavljan, i to upravo od Preynata, a rezultat je da se, kad je odrastao, otuđio od bilo koje vjere, postao je ateist. Zahvaljujući njemu osniva se udruženje žrtava pedofilije, na internetu otvaraju svoju stranicu i skupljaju velik broj članova. Neke od njihovih akcija - na primjer, da unajme pilota koji će obletjeti Vatikan s transparentom nacrtanog penisa - nisu prihvaćene, ali unatoč tome postaju prepoznatljiva i respektabilna organizacija. Nikome od njih nije bilo lako priznati da im je u djetinjstvu svećenik uvlačio ruku u hlače, međutim, nakon prvog koraka sve je bilo lakše, pogotovo kad su mogli podijeliti iskustva s onima koji su prošli istu torturu.
Neobični obrati
François je razmjerno stabilan i vedar tip, no Emmanuel (Swann Arlaud) je iz tog razdoblja pokupio ozbiljne traume, pa čak i neku vrstu padavice. Seksualni život mu je katastrofalan, živi s curom koja ga obasipa ili ljubomorom ili prezirom, a Preynata smatra odgovornim i za zakrivljenost svoga penisa (taj ga je stalno vrtio u krug, kad god bi mu se za to pružila prilika). Suočavanje sa svećenikom na sudu također je neobično, jer mu se Preynat obraća blagim glasom i pamti ga po imenu. Čini se da je sada već postariji pedofil zbilja žrtva svojih nagona, nipošto tipični predator, dok je kardinal Barbarin manipulator koji se samo pretvara da mu je stalo do njegove pastve.
Za Ozona je “Hvala bogu” vrlo neobično ostvarenje. U njegovu ekscentričnom opusu (i dalje ističe da mu je uzor pokojni Rainer Werner Fassbinder) fabula je rijetko kad konvencionalna, zanimaju ga neobični obrati (u “Novoj djevojci” transvestit nalazi curu koja je spremna prihvatiti njegovu orijentaciju, dok u “Dvostrukom ljubavniku” jedna cura dijeli dvojicu braće blizanaca), ženski likovi su obično puno proračunatiji od muških (“Mlada i lijepa”, “Bazen”), a u njegovom najuspješnijem filmu “U kući” teško je objasniti odnos sredovječnog profesora (Fabrice Luchini) i njegova ljepuškastog učenika (Ernst Umhauer).
Poznato je da je Ozon gay, međutim, nikad nije snimio film izrazito takve orijentacije (iznimka su “Kapi vode na užarenom kamenju” po Fassbinderovom kazališnom komadu, i dijelovi “Zločinačkih ljubavnika”), nazire se to u podtekstu, ali takvi motivi nikad nisu gurnuti u prvi plan. “Hvala bogu” kao da je socijalna drama koju je mogao potpisati bilo koji respektabilni francuski heteroseksualni redatelj, no kad se pročitaju Ozonove apoteoze obitelji (“nikad nije dobro kad se razlikuješ od drugih”), puno toga je u ovom filmu jasnije.
Za pohvalu je što je u takvoj temi odbio ulogu moralnog suca, naprosto je nizao što različitije likove i situacije te prepuštao gledatelju da ocijeni griješe li oni ili rade pravu stvar. Ima tu puno skupnih scena, kako obiteljskih okupljanja tako i sastanaka udruge žrtava pohotnih svećenika, međutim, sve je napravljeno nijansirano, s puno suosjećanja za likove, pa čak i kad su njihovi postupci pomalo iritantni: Alexandre je takav primjer, njegova upornost da natjera Preynata da skine svećeničku halju povremeno graniči s fanatizmom, no on je sve u životu postigao upornošću, a jedna od njegovih pobjeda je nadvladavanje onoga što mu se dogodilo u djetinjstvu. Osim svega, želi da njegovi sinovi bez straha idu u crkvu.
“Hvala bogu” je svakako najprovokativnije ostvarenje koje ćemo vidjeti na Rab Film Festivalu, treba iskoristiti tu priliku, jer tko zna kad ćemo film vidjeti u kinima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....