U ljeto 1976. najspektakularniji politički događaj bila je tzv. Operacija Grom. Krajem lipnja zrakoplov Air Francea poletio je iz Tel Aviva za Pariz, ali se usput zaustavio u Ateni, pobrao još putnika, među njima i četiri terorista, dvojica su pripadali organizaciji za oslobođenje Palestine, a ostali njemačkim revolucionarnim ćelijama. Potonji su lako ovladali zrakoplovom te putnike i posadu uzeli za taoce. Najprije su sletjeli u Benghazi, gdje su uzeli dodatno gorivo, a zatim u Entebbe u Ugandi, gdje ih je diktator Idi Amin Dada dočekao kao prijateljsku delegaciju.
Otmičari su formulirali svoje zahtjeve, tražili su puštanje 53 palestinska politička zatvorenika koji su se većinom nalazili u Izraelu, a da ne bi suviše zakomplicirali vlastitu situaciju pustili su sve putnike koji nisu bili izraelski državljani. Izraelska vlada bila je podijeljena, jedni su bili za pregovore (premijer Yitzak Rabin), drugi za intervenciju (ministar obrane Shimon Peres), da bi naposljetku prevladala druga opcija, vjerojatno pod dojmom ne tako davnog masakra izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. Njihovi specijalci upali su u Entebbe, pobili otmičare i oslobodili većinu putnika uz minimalan broj žrtava. Više je ljudi stradalo kad se Idi Amin Dada poslije svetio onima koje je smatrao krivima za taj debakl.
Odmah su snimljena dva američka tv filma nakrcana zvijezdama, izraelski akcić “Operacija Grom” u režiji pokojnog Menahema Golana čak je nominiran i za Oscara (ratobornoj izraelskoj ministrici kulture Miri Regev to je najdraži domaći film koji je ikad gledala), a tema Entebbea stalno je iskrsavala u medijima, kako u hvaljenoj seriji Olivera Assayasa “Carlos”, zatim u završnici filma “Posljednji škotski kralj” (Forest Whitaker nagrađen je Oscarom za ulogu Idi Amina Dade), tako i u vrlo iscrpnom dokumentarcu Eyala Shera “Operacija Grom: Entebbe”.
Tko bi nakon svega toga poželio još jednom snimiti film o Entebbeu? To će valjda ostati zagonetka, kao i to kako su se u projekt upleli Brazilac José Padilha (Zlatni medvjed u Berlinu za “Elitnu postrojbu”, serija “Narcos”) i britanski dramatičar Gregory Burke (izvrsni politički triler o Sjevernoj Irskoj “71”). Jedina ključna novina koju su unijeli je to što su njemačke otmičare Wilfrieda Bösea i Brigitte Kuhlmann postavili u središte radnje, paralelno miksajući njihove psihološke mijene s natezanjima u izraelskoj vladi.
Naslov “7 dana straha” uopće ne odgovara, jer u filmu ima svega osim napetosti, budući da su likovi krajnje neprofilirani, a i veliki je gaf što je Padilha, koji je u Netflixovoj seriji “Narcos” insistirao da glumci govore na materinjem jeziku i da se koriste podnaslovi, što na televiziji nije baš popularno, ovdje dozvolio da Englezi Rosamund Pike i Eddie Marsan igraju Njemicu (Kuhlmann) odnosno Židova (Peres).
Nešto je provokativniji motiv da je Yoni Netanyahu, brat premijera Benjamina Netanyahua, koji je poginuo u Entebbeu i u Izraelu zbog toga smatran ratnim herojem, ovdje predstavljen kao uzgredan lik, dok i ono malo drame razbija nesretna odluka da radnju prekida izvedba Batsheva Dance Company. Karakteristično je da je film na festivalu u Berlinu izazvao veliku pažnju, znači, u pitanju je tipična festivalska atrakcija koja slabo prolazi u kinima. Valjda će bolje biti u videotekama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....