QUO VADIS, AIDA?

Novi film Jasmile Žbanić bavi se najvećom temom bošnjačkog nacionalnog samopoimanja - Srebrenicom

Film o Srebrenici bio je možda i najrizičniji pothvat autorice jer je lako mogao zapasti u šovinistički šund i plakatno upiranje prstom

Godine 2006. film "Grbavica" nepoznate sarajevske redateljice Jasmile Žbanić pretvorio se u malu senzaciju svjetskog filma. Film 32-godišnje debitantice osvojio je te zime Zlatnog medvjeda, glavnu nagradu berlinskog festivala, i bosanskohercegovačku kinematografiju zakratko, ali zasluženo pretvorio u svjetsku modu.

Otprilike u to vrijeme, kolega filmski kritičar Dragan Jurak napisao je tekst u kojem je "Grbavicu" opisao kao "idealan državotvorni film kakav Hrvati nisu snimili". Doista: film Jasmile Žbanić i stilski je i sadržajno bio upravo onakva vrsta filma za kakvom je hrvatski nacionalistički kulturni diskurs godinama žudio. Film sarajevske autorice bavio se sudbinom sarajevske Bošnjakinje koja je u ratu silovana u srpskom logoru, koja je rodila i podigla plod tog silovanja. Bio je to film koji se jasno bavio onim što su "oni" napravili "nama".

Film je - kako bi se to reklo u Hrvatskoj - "jasno definirao agresora". Istodobno, bio je to film koji je promišljeno i inteligentno izbjegavao sve političke nekorektnosti i šovenski kič kako hrvatskih, tako i ponekih sarajevskih ratnih filmova. U filmu se počinitelje/Druge nije pokazivalo ni u jednom kadru. Fokus je bio usmjeren na posljedice i na žrtve. Film je bio neuvijeno feministički, a cijeli rasplet "Grbavice" počivao je političkom wishful thinkingu, želji da se nova zajednica gradi bez patrijarhalne izmišljotine, figure Oca/Heroja/Nacije. Žbanić je inteligentno i znalački dizajnirala patriotski film za globalni liberalni mainstream.

Društvena ilustracija

Od tada je prošlo desetljeće i pol. U međuvremenu, sarajevska je redateljica režirala četiri te producirala nekoliko zapaženih igranih i dokumentarnih filmova. U neku ruku, svi su ti filmovi imali svojstva kakva je imala i "Grbavica". Gotovo svi su bili jako politični, vidljivo angažirani.

Bavili su se krupnim temama bosanskohercegovačkog i, još preciznije, bošnjačkog (poslije)ratnog kolektiviteta: prodorom islamske religioznosti ("Na putu"), posljedicama ratnih zločina ("For Those Who Can Tell No Tales"), traumama veterana ("Muškarci ne plaču", režija Alen Drljević). Ti su filmovi imali svojstvo kakvo imaju - bili bolji ili lošiji - filmovi engleskog marksista Kena Loacha. Nekad se čovjeku činilo da su filmovi koje radi Žbanić dramatizirani dokazni materijal, društvena ilustracija, kolumna pretvorena u dramsku fikciju. Imali su jako crtu aktivizma, i jasnu političku tezu. Žbanić u filmovima objašnjava stanje svojeg kolektiviteta i "pozajmljuje" mu glas.

Takva kreativna putanja Jasmilu Žbanić neizbježno je morala dovesti do "the teme" kako (po)ratne Bosne i Hercegovine tako i bošnjačkog nacionalnog samopoimanja. A ta je tema, naravno, Srebrenica.

Jer, Srebrenica nije samo najveći ratni zločin počinjen u postjugoslavenskim ratovima 90-ih. To je jedini zločin u ratovima 90-ih koji je i pravosudno okarakteriziran kao genocid. To je, nadalje, zločin koji je i dalje predmet relativizacije i ignoriranja srpske politike u BiH. U simboličkom smislu, Srebrenica ima mjesto koje u hrvatskom političkom imaginariju ima Vukovar - ali s jednom velikom razlikom. U Vukovaru je na vlasti hrvatska većina, štoviše - hrvatski nacionalizam oličen u Ivanu Penavi. Srebrenica je, pak, završila u teritorijalnom opsegu Republike Srpske te na vlasti ima Dodikovu stranku. Čovjek bi rekao: kao da se u Srebrenici zločin - isplatio.

Imajući sve to u vidu, nije iznenađenje što se redateljica poput Žbanić latila filma o Srebrenici. Filmom o najcrnjem činu bosanskog rata sarajevska je autorica bila u prilici zatvoriti završno poglavlje onoga što u filmovima inače radi: da do kraja opiše i mapira bošnjačko nacionalno-kolektivno iskustvo. Istodobno, zamisao da pokuša napraviti film o Srebrenici bio je možda i najrizičniji pothvat ne samo sarajevske autorice nego i cijele bosanskohercegovačke kinematografije. Ne samo zato što je film neizbježno morao biti skup i što je morao spektakularizirati zlodjelo nego i zato što je lako mogao zapasti u šovinistički šund, osvetoljubivo sotoniziranje i plakatno upiranje prstom. A ako itko zna kako to završi, znamo mi ovdje, mi koji smo gledali hrvatske filmove 90-ih.

Žbanićkin film o Srebrenici, pod naslovom "Quo Vadis, Aida?", prikazan je premijerno pred svjetskom publikom početkom rujna na festivalu u Veneciji. Ako je bilo onih koji su bili skeptični spram patriotskog samoviktimizirajućeg spektakla - a sam nisam bio daleko - nakon premijere su takve skepse zgasnule. Film je u Veneciji dočekan s iznimnim pohvalama. Dio novinara, poput kolege iz Novog lista Dragana Rubeše, jako je zamjerio mletačkom žiriju što filmu nije dao službenu nagradu. Ipak, film sarajevske redateljice pokupio je nekoliko neslužbenih nagrada i sabrao superlativne kritike. One su, treba odmah reći, zaslužene. Žbanić je pokazala istu onu vještinu koju je prije 16 godina demonstrirala u "Grbavici": da je u stanju ilustrirati političku poruku, biti glasnogovornik nacije, a da pri toj zadaći pogodi politički i filmski podesnu formu.

Film "Quo vadis, Aida?" - koji svoju bosanskohercegovačku premijeru ima ove subote u Potočarima kod Srebrenice - izvorno je nastao u suradnji Žbanićeve s Hasanom Nuhanovićem, čovjekom koji je srebrenički masakr preživio jer je bio prevoditelj za UN-ov nizozemski bataljun, koji je svjedočio kolapsu srebreničke zaštićene zone iz prve ruke te o tome napisao memoarsku knjigu. Film je izvorno trebao biti ekranizacija Nuhanovićevih memoara. No, redateljica je u dramske svrhe počela u scenarij unositi fikcionalne elemente, što se Nuhanoviću nije sviđalo. Stoga se Nuhanović povukao iz projekta, redateljica i koscenarist neko su se vrijeme glasno medijski svađali, a onda je Žbanić odustala od muškog glavnog lika te junaka prevoditelja pretvorila u ženski lik, fikcijsku junakinju koja se nađe u srcu povijesnog užasa.

Naslovna junakinja filma je Aida (u izvanrednoj ulozi srpske glumice Jasne Đuričić), prijeratna srednjoškolska nastavnica koja radi kao prevoditeljica za nizozemski bataljun. Aida pripada, što bi se reklo, malomišćanskom viđenijem svijetu. I ona i muž su obrazovani nastavnici, pola gradskih Bošnjaka i Srba prošlo im je kroz školske klupe, ima dva odrasla sina. U prvoj sceni filma vidimo Aidu kako prevodi noćni sastanak.

Na jednoj su strani zapovjednici Nizozemaca Thom Karremans (Johan Helderbergh) i Rob Franken (Raymond Thirry) - ljudi koji će kasnije postati zloglasni zbog svoje fatalne popustljivosti srpskoj vojsci. Na drugoj je strani srebrenički načelnik (Ermin Bravo), koji je očajan. Obruč je popustio, srpske trupe ulaze u grad, a od UN-a dobiva samo prazna obećanja o zračnim napadima, ultimatume koji se ne ispunjavaju, a Srbi ih ignoriraju. Naposljetku - u prvoj četvrtini filma - srpska vojska ulazi u grad. Pali se, sporadično ubija na ulici, a otpor je neznatan. Među vojnicima srpske strane izdvaja se jedan, osobito okrutan - Joka (Emir Hadžihafizbegović).

To je trenutak kad u film ulazi jedan od njegovih ključnih likova - Ratko Mladić, kojeg je senzacionalno utjelovio srpski glumac Boris Isaković. Nije samo riječ o tome da je Isaković savršeno pogodio Mladićev hod, dikciju i dominantni, alfamužjački nastup. Riječ je o tome da su Žbanić i Isaković pogodili cijelu Mladićevu javnu personu. To je onaj Mladić kojeg (nažalost) pamte Knin, Sarajevo i Srebrenica: demagog, šoumen gladan kamere i medija, čovjek koji vješto hini pokroviteljsku dobrostivost iza koje se krije brutalni mizantrop bez skrupula.

Dok srpska vojska hrli u grad, deseci tisuća civila hrle na jedino mjesto za koje vjeruju da su na njemu sigurni: u UN-ov kamp u Potočarima. Unutar žice kampa Nizozemci pripuste nekoliko tisuća ljudi, no još ih deseci tisuća ostaju izvan žice, a među njima su junakinjin muž i dva sina. Aidini sinovi kane naći spas u bijegu kroz šumu - što bi im, da su to napravili, vjerojatno spasilo život. Majka, međutim, i dalje štreberski vjeruje u UN za koji radi i smatra da su najsigurniji ako se zguraju pod skute plavih kaciga. Nagovara sinove da se drže Nizozemaca, čime će ih - pokazat će se - osuditi na smrt. Žbanićkina "majka Courage" potom se laća idućeg zadatka: da muža i braću, kako god može, uvede unutar žice, u kamp. To joj uspijeva uz nagovaranje i nadmudrivanje s, pokazat će se, fatalno krutim i formalnim Nizozemcima.

Neoprostiv kolaps

Sve to vrijeme film prikazuje i neoprostiv kolaps Ujedinjenih naroda i njihove misije. Tijekom sljedećih godina često će se prst optužbe upravljati prema nizozemskim vojnicima. Film, međutim, nastoji pokazati da je problem mnogo širi. U trenutku kad Srebrenica pada, zdvojni i izbezumljeni Karremans ne može dobiti nikog od nadređenih jer je cijeli zapovjedni lanac UN na godišnjem. Nizozemci su u Srebrenici bez goriva, vozila i dostatnog ljudstva. UNPROFOR Nizozemcima stalno obećava zračnu podršku, koja se ne dogodi. Karremans u jednom trenutku viče u slušalicu: "Koji je smisao ultimatuma ako ga se ne pridržavate?"

Tada slijedi središnji i najmoćniji dio Žbanićkina filma. Srpski vojnici dolaze pred bazu, a Mladić traži predstavnike civila da s njima pregovara. Nitko od civila u hangaru baze ne želi preuzeti ulogu pregovarača jer strahuje da će biti smaknut. Aida kao pregovarača nudi svojeg muža (Izudin Bajrović) jer je to način da ga uvede unutar žice. Nizozemce i pregovarače odvode Mladiću na sastanak koji je doista postojao, snimljen je, a scena u filmu u dobroj se mjeri bazira na tom dokumentarnom materijalu.

Mladić patronizira bošnjačke civile, apaurinizira ih hinjeno blagonaklonim "small talkom". Svima toči gemišt i rakiju. Okomi se na Nizozemce poput dominantnog i samouvjerenog bullyja na školskom dvorištu. Nizozemski zapovjednici manji su od makova zrna, stjerani u kut demagogijom slatkorječivog silnika. Popuštaju mu u svemu. Dopuštaju srpskim vojnicima da uđu u bazu i izvide ima li oružja. Pristaju na Mladićevu "dobrodušnu" ponudu da će on nabaviti autobuse i evakuirati civile. Na koncu, pristaju na to da se razdvoje žene i djeca te odrasli muškarci.

To je trenutak kad je velikoj većini Bošnjaka unutar žice baze jasno što će se dogoditi. To, međutim, nije jasno Nizozemcima, koji rado asistiraju u "humanitarnom transferu", prepraćuju civile do autobusa, čak i ukažu Srbima kad se neko od muškaraca sakrije među ženama. Nizozemski je zapovjedni vrh skršen, obeshrabren i omađijan Mladićevom dominantnom pojavom. Same vojnike, pak, Žbanić prikazuje kao nedoraslu djecu u kratkim maskirnim hlačicama kojoj nije jasno gdje su se našli i što se zbiva.

Među onima kojima se razdanilo što sada slijedi je i glavna junakinja Aida. Shvaća da su joj muž i sinovi u smrtnoj opasnosti. Prvo ih pokušava sakriti unutar baze - no, Nizozemci ih nađu i štreberski nalože da se evakuiraju s ostalima. Potom slijedi najstrašniji motiv filma, povijesno autentičan. Administracija UN-a sastavlja listu ljudi koji su njihovi zaposlenici, pa se stoga mogu povući s nizozemskim snagama. Očajna Aida na popis dodaje muža i sinove. Od zapovjednika dobiva jezikovu juhu prijekora. Za Nizozemce, ona je balkanska smutljivica koja bi nešto ispod žita, koja bi nepotistički pravila iznimke za svoj rod. To ne može tako, kako bi bilo kad bi to radili svi, tumači joj nizozemski oficir civilizacijske manire urednog svijeta. Aidi biva jasno da su joj najbliži gotovi i da je ona kriva što će stradati jer im je utuvila u glavu neutemeljenu vjeru u zaštitu Ujedinjenih naroda.

Sve to vrijeme Mladić uživa u svojem momentu medijske slave. Blista od ponosa, kamera ga prati dok se penje u autobus pun Bošnjakinja, dok ih pozdravlja za dobar put i pita: "Jesmo dobro s vama postupali?" Istodobno, srpski vojnici uz asistenciju Nizozemaca preostale autobuse pune muškarcima za koje je sad svima (osim Nizozemcima) jasno da im se ne piše dobro. Ako je do tada kamera 80 minuta uz Aidu koja hrli i juri u nastojanju da spasi obitelj, sada je napušta te prati u smrt njezina muža i sinove.

Bošnjački su muškarci s rukama iznad glave dovedeni u nekakvu kinodvoranu. U njoj će biti smaknuti. Sam čin smaknuća u ovakvom je filmu - naravno - izrazito osjetljiv. Čitav film može prebaciti na krivu stranu i jednim se kadrom pretvoriti u političko-eksploatacijski kič. Toga je bila svjesna i Žbanić, koja strijeljanje rješava režijski čudnovato i samo djelomično uspješno. Srpski vojnici u bošnjačke muškarce pucaju kroz prozorska okna, ne vidimo one koji su zločin počinili, ali vidimo njihove cijevi i čujemo rafale. Dojam je kao da se Žbanić nije mogla odlučiti između vizualne eksplikacije i prave elipse, pa je stvar riješila poluelipsom.

Tu, međutim, nije kraj filma "Quo vadis, Aida?". Slijedi posljednji, epiloški dio filma, koji je politički možda i najpapreniji te će sigurno uznemiriti političke duhove. Rat je završio, a redateljica vremenski skok naglašava time što nas iz srpanjskog ljetnog ambijenta premješta u snijegom zametenu Bosnu. Aida se vraća u grad iz kojeg je prognana. Kuca na vrata svojeg bivšeg stana u kojem sada boravi mlada, zgodna Srpkinja s križem na lančiću i maloljetnim djetetom. Aida gleda svoj bivši stan, sada lijepo, moderno uređen. Ženi - koja je pristojna i koja iskazuje zrno nelagode - Aida kaže da očekuje da se iz stana iseli što prije. Dok silazi niz stepenice, putem se mimoiđe sa sijedim muškarcem kojem dijete potrči u susret. Prepozna ga: to je Joka (Hadžihafizbegović), jedan od srpskih vojnika koji su provalili u bazu.

Nasmijana djeca

U idućoj sceni vidimo Aidu koja je opet u učionici, opet je nastavnica. U razredu su nasmijana, mila djeca, a među njima i sinčić žene iz bivšeg Aidina stana. Slijedi potom završna scena filma u kojoj je kristalizirana redateljičina politička poanta.

Pratimo školsku priredbu. Djeca pod Aidinom paskom izvode školski program. Dvorana je puna roditelja, po odjeći se da razabrati da su neki muslimani, a neki kršćani. Dok djeca izvode priredbu, među roditeljima sjedi Joka sa svojom suprugom. Prate program u kojem im sudjeluje dijete, puni su ponosa, nasmijani, dobrodušni i razdragani. Scena nas potom montažno vraća na Aidu koja je na nogama u kutu dvorane i pazi da priredba teče dobro. Ali, njezino lice je mrtvo, tupo: ona ovdje nema obitelj, nema unučadi, jer su njezini ubijeni. Dijeli dvoranu, grad i zemlju s onima koji su to učinili i pritom pazi da priredba, kao simulakrum normalnosti i zalog za novi život, teče neometano dalje.

Gledatelj filma prepoznat će u toj zadnjoj sceni diskurs "Ubojica među nama", kako glasi naslov slavnog istočnonjemačkog filma Wolfganga Staudtea iz 1946. No, prepoznat će i diskurs koji hrvatska javnost poznaje preko političara poput Ivana Penave. Kako funkcionira suživot žrtve i počinitelja? Je li normalizacija (danas zaboravljena riječ) važnija od izmirenja računa? Može li se i treba li se zaborav mijenjati za stabilnost?

I - je li usporediv slučaj Vukovara, grada zagušenog javnim pijetetom i dominacijom nacionalističke retorike, sa slučajem Srebrenice koja je politički ostala dio - kako to ono Vučić zove - "srpskog sveta"? Zadnja scena filma "Quo, vadis, Aida?" otvara to zapaljivo pitanje, ali ne nudi odgovor. Scena, s jedne strane, zrači ohrabrujućom vedrinom i normalnošću. No, usred te vedre normalnosti je smrknuta iznimka, figura Žrtve, figura Majke, u neku ruku i - u majci otjelovljena figura bošnjačke nacije.

Taj svršetak samo je jedno od mjesta na kojima je Žbanić mogla jednim krivim potezom pijuna otplutati u prostački nacionalizam. Žbanić je, međutim, vješta u "Aidi" kao što je bila i u "Grbavici". Uspjela je napraviti nešto sasvim blisko patriotskom samoviktimizirajućem spektaklu, napravila je film koji progovara o nacionalnom samopoimanju bošnjačkog kolektiviteta, a da nije napravila nijednu od grešaka kakve su takvim filmovima svojstvene.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 05:48