Nova urednica: ‘Kad sam čula da ću voditi Dnevnik HTV-a, izgubila sam tlo pod nogama‘

U petom razredu osnovne škole odlučila sam da ću biti novinarka, toga se dobro sjećam. A prijateljica iz djetinjstva mi tvrdi da sam joj rekla i da ću jednoga dana voditi Dnevnik. Toga se baš i ne sjećam, ali smo se na taj račun dobro nasmijale životu, kaže Vlatka Kalinić, nova urednica i voditeljica središnjeg Dnevnika HTV-a.

Mnogi vaši kolege tvrde da je uređivanje Dnevnika vrh uredničko-novinarske karijere. Slažete li se s njima?

- Nikad nisam na taj način razmišljala. Novinarstvo je iz moje perspektive prije svega poziv, a ne karijera. Zato i ne vidim ljestvicu kojom se treba uspinjati, nego zadatke koje treba izvršiti. A ovaj dnevnički nije nimalo lagan. Da je za mene ovo vrhunac izloženosti i odgovornosti koju sam ikad prihvatila, to je sigurno.

Što vam je prošlo kroz glavu kada su vas šefovi pitali želite li na velika vrata ući u Dnevnik i pridružiti se Đurici Dropcu i Marti Šimić Mrzlečki?

- Malo je toga bilo u glavi, a nedostajalo je i osjeta u nogama. Mislila sam da idem na razgovor o podnevnom Dnevniku, u koji sam ušla kao zamjena dok su kolege bili na godišnjem odmoru. Katarina Periša Čakarun, glavna i odgovorna za informativu, s kojom do tog trenutka nisam imala mnogo doticaja, zatekla me rečenicom da prati moj rad još od izvanrednog četverosatnog prijenosa koji sam vodila usred noći kada su branitelji probili policijski kordon na Markovu trgu u prosvjedima 2015. godine. Rekla je kako nema nikakve sumnje da sam prava osoba za središnji Dnevnik. Toliko me razoružala svojom sigurnošću i odlučnošću da mi je preostalo jedino prihvatiti izazov i pokušati opravdati povjerenje.

Iza vas je premijera u Dnevniku: je li vođenje i uređivanje te emisije carstvo stresa?

- Carstvo stresa za mene je gubitak kontrole, pa bih mogla to reći za početke Studija 4, ali nikako za taj prvi Dnevnik. Imala sam kraj sebe prekaljenog urednika i dokumentarista Dražena Majića koji je od jutra emitirao smirenost najdublje točke oceana, a u ključnom trenutku pojavio se Đurica koji mi je pomogao s organizacijom uoči emisije. Pokazao mi je kako da razvrstam najave - jer sadržaj Dnevnika je jedna respektabilna knjižica - da se ne pogubim putem u papirima. Možda zvuči banalno, ali stvorio mi je red na stolu i red u glavi.

Koje odlike mora imati dobra urednica Dnevnika?

- Mnogo njih, ali izdvojit ću autentičnost i poniznost. Autentičnost jer je to jedini put do povjerenja gledatelja. A poniznost jer je urednik-voditelj Dnevnika samo kazaljka na satu koja usmjerava pozornost gledatelja na crticu. Iza te kazaljke je kompleksan i dobro ugođen mehanizam koji je zaslužan za sve što izađe van, svaki čovjek u njemu je važan i nezaobilazan kotačić. I nitko od nas nije veći ni važniji od cijelog projekta.

Na HRT-u ste prošli sve stepenice novinarskog posla prije negoli ste postali voditeljica Dnevnika. Koliko ste dugo na televiziji i kroz koje ste sve redakcije prošli?

- U raznim dijelovima prisavskog kompleksa sam 13 godina. Počela sam na četvrtom katu kao suradnik u redakciji Dječjeg i obrazovnog programa Hrvatskog radija. Zaposlena sam na istom katu u radijskoj religijskoj redakciji, a nakon toga sam prebačena u radijsku vanjsku politiku. Tu sam već počela paralelno preuzimati projekte na drugom katu televizije kao voditeljica znanstveno-dokumentarne emisije "Društvena mreža". Na kraju sam napravila puni krug i vratila se obrazovanju, ali ovaj put televizijskom, pod mentorstvom Sunčice Findak u čijoj sam redakciji posljednjih šest godina.

Premda ste postali urednica i voditeljica Dnevnika, i dalje ste dio Redakcije obrazovanja i znanosti. Zašto?

- Zato što sam ponosni dio najmanje redakcije Informativnog programa koja radi ozbiljan posao na praćenju obrazovne politike, ali i donosi životne i lijepe primjere iz sustava, kako za Dnevnik tako i za redakcijske emisije. Imamo sjajnu ekipu, atmosfera je obiteljska i vjerujem da je to što radimo važno za javni servis. A postoji još jedan razlog: mislim da nije dobro za novinara da potpuno izgubi kontakt s terenom.

Uz sve poslove koje radite na HTV-u vi ste i majka dvoje djece. Kada sve stižete i koliko sati zapravo ima vaš radni dan?

- Preformulirala bih - uz to što sam majka četverogodišnje Mihaele i jednoipolgodišnjeg Antonija, radim na HRT-u. I uspjela sam ostati zaposlena unatoč činjenici da od 2016. nisam spojila više od četiri sata sna u komadu. Ali, naši mali remetioci spavanja su unijeli toliko boja, buke, veselja i nereda u naš život da smo nekako zaboravili ispunjavati roditeljsku evidenciju rada. Bez supruga ništa, on je moja stijena i logistika, dežurni kućni bolničar kad sam u smjeni. Zahvalna sam i na bakama koje su uvijek spremne uskočiti. I uz svu tu podršku neću se niti pokušati praviti da stižem sve, košari za rublje, recimo, još nikad nisam vidjela dno.

Prepoznaju li klinci svoju mamu na televiziji i kako reagiraju?

- Mihaela generalno nije impresionirana jer ju ne čujem kad mi nešto govori kroz televizor. Ali raspametila se kad me prvi put vidjela da stojim u štiklama. Rekla je: "Mama, reci im da ti daju još veće, da idu do neba". Maleni Antonio trči prema vratima kad Dnevnik završi jer je uvjeren da ću se odmah tamo stvoriti.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

- Voljela bih sad reći da čitamo knjige i planinarimo, ali, realno, najčešće igramo memory s rasparenim dječjim čarapama, plešemo na "bubamarca" i čistimo posljedice umjetničkog izražavanja. Često odemo u Maksimir biciklima. A u moje slobodno - slobodno vrijeme, u noćnoj roditeljskoj smjeni, moderiram rasprave u chat grupi Bebologija. To je roditeljska Facebook grupa podrške s 15 tisuća članova.