SRETNA DOLINA

NOVA SERIJA U MJESEČARSKOM TERMINU HTV-a Mračna priča o policajki u jorkširskoj narko varoši

Ja sam Catherine, 47 mi je godina, razvedena sam, živim sa sestrom koja je liječena ovisnica o heroinu, imam dvoje odrasle djece, jedno je mrtvo, drugo ne razgovara sa mnom, a tu je i unuk...

Tako se predstavlja jedna od najneobičnijih junakinja koje ste posljednjih godina vidjeli na malom ekranu. To je Catherine Cawood iz Sretne doline, kako ironično zovu gradić Sowerby Bridge u Zapadnom Yorkshireu, zato što tamo narkomana ima više nego “normalnih” žitelja koje opijati ne zanimaju. Catherina je policajka, ali ne radi u uredu i ne izdaje naređenje timu specijalista (kao legendarna Jane Tennyson u “Osumnjičenom”), ona patrolira ulicama, a kada neki od njezinih “klijenata” postane posebno neugodan, zna ga srediti udarcem među noge. Uniforma joj stoji nezgrapno, često je raščupana, što prikriva smiješnom policijskom kapom, a šminka se tek iz nužde, kako bi prikrila loš ten.

Nagrada BAFTA

“Sretna dolina”, serija o kojoj je riječ, u Velikoj Britaniji je lani bila prava senzacija. Producirao ju je BBC One, šest epizoda prve sezone u prosjeku je gledalo 15 milijuna gledatelja, njih sedam u premijernom emitiranju, a osam ih se koristilo naknadnim uslugama, što znači da je usmena predaja bila odlična. Već tada su je mnogi kritičari smatrali serijom godine, a to je i potvrđeno u veljači, kada joj je pripala nagrada Britanske akademije za film i televiziju (BAFTA), za najbolju dramsku seriju. Nagrada je nekim čudom izmakla Sarah Lancashire, koja je upravo briljantna u ulozi policajke Catherine, no propust će valjda biti ispravljen naredni put, jer se upravo snima druga sezona koja će na program u proljeće 2016.

Intrigantni negativac

“Sretnu dolinu” uspoređivalo se s “Fargom”, kako filmom braće Coen tako i istoimenom serijom, i sličnosti uistinu postoje. I ovdje nezadovoljni službenik, kojem šef nije odobrio povišicu kako bi dijete poslao u bolju školu, smišlja osvetu, pa lokalnom dileru droge na veliko predloži da otme kćer njegova poslodavca i otkupninu podijele. Takav pothvat u većem gradu još bi imao šanse na uspjeh, no u malom mjestu gdje svi znaju jedni druge!? Sve što je moglo poći po krivu dogodi se, a otmičari imaju sreće što obitelj krije da im je kći oteta pa Catherine i njezini kolege samo slute da se neki vrag zbiva (mlada policajka strada jer je pukim slučajem zaustavila kombi sa otmičarima i nesretnom djevojkom), ali ne znaju što.

Da je američka serija u pitanju, sve bi se izvrglo u crnu komediju (“Fargo”), no scenaristica Sally Wainwright (režirala je i najbolju četvrtu epizodu, koja je provocirala naglašenim prizorima nasilja), pomiješala je detekciju s psihološkom dramom. Igrala je protiv pravila, spašavanje otete cure nije ostavila za finale, nego ga je razriješila puno ranije, a zatim se usredotočila na odnose među protagonistima. Profilirala je pritom i iznimno intrigantnog negativca (izvrsni James Norton), naočitog momka koji je shizofrena ličnost, ubija i siluje kako mu se prohtije, ali je pritom nesretan zašto nije zasnovao pravu obitelj.

Emmy je američka stvar

Prije tjedan dana dodijeljene su nagrade Emmy i po tom spektaklu mogli ste zaključiti da sve što vrijedi ponikne na američkoj televiziji, a tek tu i tamo se spomene neki europski proizvod (serija “Downton Abbey”, mini serija “Wolf Hall”). Ponekad su američke serije uistinu sjajne (recimo, zadnja sezona “Momaka s Madisona”), pa i vrlo inovativne (“Transparent”, “Louie”), međutim, tvrditi da sve što vrijedi gledati nastaje u Americi apsurdno je. Posljednjih godina europske serije itekako su dobro znale kontrirati američkima, no nemaju tako dobar marketing i sigurne kanale kojima dolaze do gledatelja. Nagrada Emmy spretno posreduje iluziju da je američka televizija najbolja na svijetu, a Europa se tome ne zna suprotstaviti, čak i najpoznatijom nagradom njihovim tv proizvodima, međunarodnim Emmyjem, opet dirigiraju Amerikanci. Europska unija na tom planu ništa ne poduzima, a da i pokuša, sve bi završilo na razini Europske filmske nagrade koju dodjeljuje Europska filmska akademija i koja je tek blijedi odjek Oscara.

Pogreška HTV-a

Zašto europske serije ne prolaze bolje, možete vidjeti i na primjeru emitiranja “Sretne doline” u Hrvatskoj. Podaci o gledanosti sigurno nisu bog zna kakvi, a kako bi i bili kada je HRT gurnuo seriju na svoj drugi kanal te emitirao po dvije epizode subotom, što u prvi mah ne zvuči loše, međutim, morali ste ostati budni do pola dva u noći da biste vidjeli kako je sve završilo. Pritom je publicitet bio mizeran, malo je tko u medijima uopće znao da je “Sretna dolina” tako važno ostvarenje. Da ne bude zabune, HRT jednako slabo prezentira i svoje američke adute, međutim, kako je javna televizija ostala jedina oaza kvalitetnog serijskog programa, trebalo bi njegove urednike poučiti da je odabir dobre serije tek početak, nakon toga treba napraviti štošta da bi je gledatelji zapazili. A to se radi sve manje i sve slabije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 15:13