NENAD POLIMAC Površno napravljen koktel melodrame i političkog filma

Film “Batler” ponegdje se uspoređuje s “Forrestom Gumpom” zbog površnog srljanja kroz povijest predugačkim koracima, međutim, jedna je scena apsolutni original. Na prijelazu pedesetih u šezdesete tamnoputi borci za građanska prava crnaca odlazili bi autobusima na jug, iskrcali se u nekom gradu u kojem vlada jaka rasna segregacija i sjeli u restoran na mjesta označena isključivo za bijelce. Ne bi se ni pomakli iako su bili izloženi fizičkim prijetnjama i svakojakim drugim šikaniranjima, sve dok ne bi došla policija i uhapsila ih. Kako je netko mogao izdržati takvu harangu? Redatelj Lee Daniel to objašnjava odmah zatim. Mladi bi aktivisti neposredno prije puta isprobavali takve situacije kao da su u kazalištu: njihovi bi ih “profesori” okrutno vrijeđali, a oni ne bi smjeli reagirati. Na taj su se način pripremali za ono što ih očekuje, a ti prizori podsjećaju na neku od predstava The Living Theatera.

Scenarist Danny Strong (afirmi-rao se politiziranim tv dramama Jaya Roacha “Prebrojavanje” i “Promjena igre”) napisao je “Butlera” po članku Willa Haygooda objavljenom u Washi-ngton Postu: novinar je opisao život izvjesnog Eugenea Allena, Afroamerikanca koji je dvorio sedam američkih predsjednika, a za potrebe filma po njemu je nastao lik Cecila Gainesa (glumi ga Forest Whitaker), čije se dogodovštine odigravaju u otprilike sličnom vremenskom okviru. Cecilovo djetinjstvo provedeno je na Jugu u razdoblju dok je još na snazi bilo robovlasništvo, budući da mu je oca ubio bahati vlastelin nakon što mu je silovao majku i za to uopće nije morao odgovarati. Dolazak u Bijelu kuću rezultat je niza manje-više sretnih okolnosti, no i tamo se junak mora pomiriti s činjenicom da je građanin drugog reda, pa čak i nakon toga što je u drugoj polovici šezdesetih završena bitka za ravnopravnost američkih crnaca: tamnoputi poslužitelji i dalje su dobivali manje plaće od svojih bijelih kolega.

Cecilov privatni život manje je zanimljiv od njegova profesionalnog: istina, supruga (Oprah Winfrey) ga počinje varati jer je on zapušta, stariji sin (David Oyelowo) kratkotrajno se priključuje Crnim panterama, a mlađi (Elijah Kelley) postaje dobrovoljac u Vijetnamskom ratu i pogine, no sve je to izloženo kao u nekakvoj rutinskoj tv seriji. Veća su atrakcija Cecilove peripetije s predsjednicima, no ni te scene nisu bez mana. Robin Williams neuvjerljiv je Dwight D. Eisenhower, James Mardsen dočarava J. F. Kennedyja kao samozatajnog narodnog heroja, a Liev Schreiber na rubu je karikature dok igra Lyndona B. Johnsona: tijekom njegove velike nužde vrata WC-a su otvorena kako bi on mogao razgovarati sa svojim savjetnicima. John Cusak sliči Richardu Nixonu koliko i Anthony Hopkins u filmu Olivera Stonea, Alan Rickman slabašan je Ronald Reagan, a jedino je Jane Fonda izvrsno potrefila Nancy Reagan. “Batler” je površno napravljen koktel obiteljske melodrame i političkog filma, ali ga se može pijuckati bez bojazni od mamurluka.

Jedan je aspekt posebno zanimljiv: narator Cecil u završnici ustvrdi da nacistički koncentracioni logori nisu ništa posebno, američki su crnci u takvim logorima živjeli 200 godina. U tom pogledu “Batler” pripada novom, radikalnijem soju filmova o Afroamerikancima (još je žešći “12 godina u ropstvu”), koji traže za patnje svoje rase istu vrstu pijeteta koju danas uživa i holokaust.