NENAD POLIMAC O MILENI DRAVIĆ Smatrali su je najatraktivnijom glumicom s one strane željezne zavjese, a proslavila se ulogama naivki i zavodnica

Nikad nije fotografija niti jedne jugoslavenske glumice objavljena na naslovnici uglednih svjetskih filmskih časopisa, no Milena Dravić imala je sreću da je 1971. nastupila u provokativnom politiziranom kolažu Dušana Makavejeva “W.R.: Misterije organizma”, za koji se odmah pretpostavljalo da ga nećemo gledati u domaćim kinima.

Srećom, imao je njemačkog koproducenta koji je držao međunarodna prava pa je prikazan najprije na festivalu u Berlinu, a zatim u Cannesu. Na ovom potonjem vladala je velika gužva za film u kojem je sve vrvjelo od seksa i politike, pa je jedna novinarka upitala Milenu ima li u Jugoslaviji uopće sredstava za kontracepciju. Glumica je iz torbe hladnokrvno izvadila pilule i zamahnula njima: jesu li one bile za kontracepciju ili protiv migrene, o tome postoje različite verzije.

Brojna priznanja

U to doba bila je najpoznatija istočnoeuropska glumica, već je dobila Zlatnu ružu na festivalu u Veneciji za film “Jutro”, za češki film “Voda nešto nosi” oskarovaca Jana Kadara i Elmara Klosa također je dobila međunarodno priznanje na festivalu u Taormini, a krajem tog desetljeća opet je dobila veliko priznanje, Zlatnu palmu za sporednu ulogu u filmu Gorana Paskaljevića “Poseban tretman”, jedino takvo odličje kojim se mogao pohvaliti neki jugoslavenski glumac: valjda je pomoglo i to što je njezin omiljeni redatelj Veljko Bulajić bio član kanskog žirija. Nudili su joj i da se slika za Playboy, što je glatko odbila, ali su je uvrstili u blok najatraktivnijih glumica s one strane “željezne zavjese”, dakako samo djelomično obnaženu.

Profimedia, TASS

Milena Dravić, snimljena 1962. u Lenjingradu

Fenomen Milene Dravić počeo je gotovo slučajno. Rođena Beograđanka, tada gimnazijalka i polaznica baletne škole, 1959. posjetila je tetu u Sarajevu, gdje ju je zapazio tvorac dotad najpopularnijeg jugoslavenskog filma “Vesna” František Čáp i ponudio joj glavnu ulogu u obiteljskoj drami s elementima krimića “Vrata ostaju otvorena”: glumila je s naturščicima (to je na neki način bila i operna pjevačica Teodora Arsenijević) i ostavila je odličan dojam, a posebno ju je fascinirala premijera u pulskoj Areni: kad ti skandira toliki auditorij, to mora da je nešto posebno. Zasuli su je angažmanima, stalno je glumila naivke, kako u “Diližansi snova” tako i u Bulajićevu “Uzavrelom gradu”, upisala je glumu na beogradskoj Akademiji, ali su je brzo otjerali jer zbog neprestanih snimanja nije uvijek mogla prisustvovati predavanjima. Kad je 1962. dobila Zlatnu arenu za komediju s radnih akcija “Prekobrojna” u režiji Branka Bauera, zvali su je natrag, ali nju to više nije zanimalo. Taj je film bio važan jer je u njemu prvi put glumila s Ljubišom Samardžićem, nadopunjavali su se odlično i postali najpopularniji par jugoslavenskog filma, pogotovo što su iste godine nastupili u Bulajićevoj “Kozari”, a dvije godine kasnije u hit-komediji Obrada Gluščevića “Lito vilovito”.

Brakovi

Nju uloge naivki više nisu zadovoljavale, u “Kozari” ju je u žitu silovao njemački vojnik, ali to nije bilo to, ozbiljniju preobrazbu napravila je u filmu “Pješčani zamak” Boštjana Hladnika, u kojem je bila shizofrenična koketa koja se poigrava svojim partnerima (Samardžić i Ali Rainer). Još ozbiljniji iskorak napravila je u prvijencu “Čovek nije tica” Dušana Makavejeva, kao frizerka koja zavodi starijeg inženjera (Janez Vrhovec) i zatim ga prevari s mladim vozačem (Boris Dvornik), da bi se etablirala kao najmodernija heroina domaćeg filma u “Rondu” Zvonimira Berkovića. Redatelj je isprva nije htio angažirati, plašio se da neće biti u stanju izgovarati njegove kićene dijaloge zato što nije profesionalna kazališna glumica, no strah je bio izlišan: kamera Tomislava Pintera nju je naprosto obožavala, a ona je već svladala vještinu kako da uzgrednim pogledom osvoji muškarca.

Arhiva Cropix

Film 'Hamlet'

Prvi suprug bio joj je Puriša Đorđević, no u braku su bili kratko (od 1960. do 1961.): on joj se odužio sjajnom ulogom kolaboracionistice u filmu “Jutro”. U puno duljoj vezi bila je s Kokanom Rakonjcem, sve do njegove smrti 1969. i u njegovim “Nemirnima” ostvarila jednu od uloga karijere, simpatičnu prostitutku koja uzaludno stopira i traži mušterije. Do kraja šezdesetih dobivala je angažmane koje bi svaka druga glumica mogla poželjeti, igrala je dramsku ulogu tifusarke u megaspektaklu “Bitki na Neretvi” i ukupno dobila dvije Zlatne i šest Srebrnih arena. Arsen Dedić nije propuštao naglasiti da je za njega ona utjelovljenje ženstvenosti.

Tajno vjenčanje

Godine 1969. opet je glumila djevojku koju siluju u filmu Bore Draškovića “Horoskop”, jedan od napasnika bio je još mladi Dragan Nikolić (već se proslavio u kultnom ostvarenju Živojina Pavlovića “Kad budem mrtav i beo”), ali među njima još nije “kliknulo”. Tek kad su dvije godine kasnije snimili kratki TV film “Kako su se voljele dvije budale”, zaljubili su se i potajno vjenčali. Televizija Beograd angažirala ih je za show “Obraz uz obraz” koji su pripremali Ljubivoje Ršumović, Dušan Radović, Zdravko Šotra i Siniša Pavić: ugostili bi poznate face, ali njihovi nastupi bili su sjajno osmišljeni. I kad ga danas gledate, to je prvorazredna televizijska zabava.

Arhiva Cropix

Od 1972. počela je nastupati u kazalištu, prvo je igrala na sigurno u Ateljeu 212 u predstavi “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji” jer je tu ulogu prije toga dočarala u bunkeriranom filmu Bate Čengića, a zatim joj se repertoar znatno proširio. Poslije je prešla u Zvezdara teatar Dušana Kovačevića, no krajem sedamdesetih otkrila je fah pučkih filmskih komedija i samo učvrstila svoj status najpopularnije jugoslavenske glumice. “Ljubavni život Budimira Trajkovića”, “Rad na određeno vrijeme” i njegovi nastavci te “Nije lako s muškarcima” samo su neki od naslova kojima je osvajala gledatelje. Promjena žanra za nju je bila serija Televizije Zagreb “Putovanje u Vučjak” po Miroslavu Krleži, s Radom Šerbedžijom i Mirom Furlan kao partnerima, koja se i danas često reprizira.

Gošća u Puli

Raspad Jugoslavije na neko ju je vrijeme odvojio od nas, no kad su najpopularniji filmovi iz tog razdoblja počeli stizati u nas, Paskaljevićevo “Bure baruta”, Samardžićeva “Nebeska udica” i megahit “Zona Zamfirova”, opet smo uspostavili kontakt. Sad je već igrala sporedne uloge, ali joj to nije smetalo, bila je zahvalna Stefanu Arsenijeviću, redatelju mlađe generacije, koji joj je dao glavnu ulogu u komediji “Ljubav i drugi zločini”, jer je nakon toga bila obasuta televizijskim ponudama. Nastupala je i u crnogorskom teatru, srećom je imala dvojno državljanstvo, no svejedno su joj pravili probleme.

Teško ju je pogodila smrt supruga Dragana Nikolića prije dvije i pol godine, i sama je imala zdravstvenih problema, najprije operaciju štitnjače, a zatim i dojke, da bi preminula u noći sa subote na nedjelju u Bolničkom centru Bežanijska kosa. Imala je 78 godina. Lani je boravila na pulskom festivalu, gdje su promovirali njezinu monografiju “Milena Dravić - više od umjetnosti” bila je oduševljena prijemom i pažnjom koju su joj ukazali: ipak je to bio grad u kojem je za nju sve počelo - barem kad je riječ o filmu.