“Pravi detektiv 2” završio je kako je i počeo - vrlo pretenciozno. U odnosu na prethodnih sedam jednosatnih epizoda, zadnja, osma, naslovljena “Stanica Omega”, trajala je kao cjelovečernji film .
Je li to bilo neophodno? Pa, kad bi se isjekli dugački razgovori protagonista koji ne nude bog zna kakve informacije nego se njima podvlači ugođaj, pa tu su još i beskrajni rastanci onih koji znaju da se više nikad neće vidjeti, i to se dalo svesti na šezdesetak minuta, no Nick Pizzolatto, koji se ovom serijom prometnuo među najmoćnije američke televizijske autore i “showrunnere”, voli pompoznost.
Bolje sekvence
Kada njegov junak Frank Semyon (odlični Vince Vaughan) hoda pustinjom uboden nožem i nesmiljeno ustrajava unatoč tome što je jasno da mu nema spasa, neprestano mu se priviđaju duhovi, od pokojnog oca (kratka pojava nekoć zapaženog karakternog glumca Ronnyja Coxa) pa do voljene supruge Jordan ( Kelly Reilly). Korumpirani murjak Ray Velcoro ( Colin Farrell neprestano je na rubu glumatanja, ali nikad ne prijeđe granicu) sada samo razmišlja o svome sinčiću, zbog njega ga i ubiju, a zadnjim naporima pokuša mu poslati poruku mobitelom, što se pokaže uzaludnim. Lera Lynn - bliska suradnica autora koncepta “soundtracka” T. Bone Burnetta - opet pjeva u praznom baru i priziva duh kultnih noir krimića i vesterna četrdesetih i pedesetih, a Pizzolatto to podvlači svojim dijalozima koji kao da su proizašli iz klasične škole tvrdokuhane proze.
Srećom po široku publiku, postoje čak tri vrlo atraktivne akcijske sekvence od kojih je najbolja prepad suzavcem na samit mafijaša i političara, s napadačima pod gas-maskama. Sumnjam da će biti previše nezadovoljnih ovom zadnjom epizodom, osim, dakako, kritičara koji su se već pobunili da je rasplet tanušan i da nam kao presudnu osobu u njemu uvode tipa koga smo ovlaš vidjeli u davnoj trećoj epizodi.
Nekad fini triler
Već dugo se vodi polemika je li nastavak “Pravog detektiva” blijeda kopija prve sezone ili novo Pizzolattovo remek-djelo. Ni jedno ni drugo. Prva sezona bila je prilično sofisticiran triler, usredotočen samo oko dva izvrsna glumca ( Matthew McConaughey i Woody Harrelson), dok je druga razvedeni film noir s bar pet ključnih likova, sa zajedničkim nazivnikom da ih gone unutarnji demoni. Toliko depresije davno nije viđeno u nekoj visokobudžetnoj televizijskoj ponudi. Također, “jedinicu” je potpisao samo jedan redatelj, Cary Fukunaga, dok ih se nakon Justina Lina (prve dvije epizode “dvojke”) izredala cijela hrpa. Zato se i pojedini dijelovi doimaju tako različito, međutim, to je bio i daleko kompleksniji posao od prve sezone.
HBO ne odustaje
Sekvenca puškaranja s meksičkim gangsterima na kraju četvrte epizode tako je efektna da nadvisuje sve što ste takve vrste vidjeli u holivudskim filmovima (režirao Jeremy Podeswa iz “Igre prijestolja”), no orgije za bogatune na kraju šeste epizode ( Miguel Sapochnik, također profesionalac iz “Igre prijestolja”) ipak su ispale puno slabije no što se najavljivalo, bio je to osrednji pandan sličnim prizorima u Kubrickovom trileru “Oči širom zatvorene”. Ukratko, “dvojka” je poput nove knjige autora koga ste upamtili po zanimljivom prvijencu, štošta je tu novoga, ne funkcionira sve baš kako treba, ali vam je zanimljivo i nemate je namjeru prestati čitati.
Tako ni HBO ne kani odustati od “Pravog detektiva”, jer je drugu sezonu samo u Americi pratilo 12 milijuna gledatelja, milijun više nego prethodnu. Što Pizzolatto priprema za “trojku”? Zasad se ne zna, ali bilo bi dobro da ne ponavlja mane “dvojke” koje ipak nisu uspjele prigušiti njezine vrline.