Na Sarajevo Film Festivalu stjecajem okolnosti boravio sam kraće vrijeme, vidio sam samo jednu projekciju i rekao bih da nisam pogriješio u odabiru. Bile su to dvije epizode (od ukupno njih deset) nove RTS-ove serije "Nečista krv", koja će u emitiranje po svoj prilici u prosincu, a u međuvremenu je po njoj napravljen cjelovečernji film "Nečista krv - grijeh predaka", koji će se u srpskim kinima moći pogledati već idućeg vikenda. Obje epizode koje sam gledao režirao je Milutin Petrović, on se dosad usredotočio uglavnom na mikrobudžetne filmove, od kojih je najzanimljiviji njegov prvijenac iz 2000. "Zemlja istine, ljubavi i slobode" (u njemu je igrala i poznata dramatičarka Biljana Srbljanović), pa me zanimalo kako se filmaš takvog profila snašao u skupim produkcijama.
"Nečista krv" to uistinu jest, poznati roman Borisava Stankovića odigrava se u Vranju 19. stoljeća, pa je scenograf Milenko Jeremić napravio repliku takvih lokacija kod Ripnja podno Avale, a snimalo se skoro tri mjeseca. Petrović je, dakako, imao suredatelja, Goran Stanković potpisao je posljednjih pet epizoda serije, međutim, ono što sam gledao bio je njegov rad, i to prilično impresivan. I ne samo to, on je pronašao i davno izgubljen scenarij veterana jugoslavenske kinematografije Vojislava Nanovića, i to upravo za televizijsku seriju, koja se trebala snimati osamdesetih godina (navodno je Živojin Pavlović trebao biti redatelj), ali od toga nije bilo ništa. Slučajno ili ne, Petrović je u svojoj "Zemlji istine, ljubavi i slobode" koristio inserte iz velikog Nanovićeva uspjeha "Čudotvorni mač" (1950.), tako da se krug na neobičan način zatvorio.
Serija će zasigurno izazvati golemo zanimanje, jer toliko seksa u nekom televizijskom proizvodu iz regije još nikad nije viđeno. Nanovićev scenarij koristio je motive i iz drugih Stankovićevih pripovjedaka, romana i kazališnih komada, pa radnja počinje znatno prije nego ona u "Nečistoj krvi", tako da je više i ženskih likova. Jedan od njih tumači Katarina Radivojević, junakinja najgledanijeg srpskog filma, "Zone Zamfirove". Ona igra Conu, sestru gazde hadži Trifuna (Dragan Bjelogrlić), udovica je ali i sposobna poslovna žena, pa mijenja muškarce kako joj se prohtije. Dok seksualno iskorištava svojeg mladog ljubavnika, gledatelju malošto promakne od njezine erotske privlačnosti, na što dosad baš nismo navikli (osim u ruskom filmu "Morfij" Alekseja Balabanova). Udovica je i Tašana (iznimno lijepa Anđela Jovanović), koja trpi zbog nametnute korote nakon smrti jednog od Trifunovih sinova, no čim joj se ukaže prilika, pokazuje svoje čari i pati za svojom nekadašnjom ljubavi, vladikom Mironom (Dejan Bućin). Stojna (Teodora Dragićević) je sluškinja, ona voli Trifunova sina Mitu (Marko Grabež) i predaje mu svoju nevinost u sceni koja gotovo ništa ne izostavlja.
Vranje je u tom razdoblju bilo pod turskom vlašću, epoha je precizno evocirana, a trvenja Turaka i Srba okrutna su i povremeno neočekivana. Srpski tinejdžeri režu vratove turskim dužnosnicima, vojnici pucaju u narod kad im se za to ukaže prilika, a to smjenjivanje seksa i nasilja ne dozvoljava gledatelju da predahne. U to doba turska je vlast već oslabila, Vranje je njihova sjeverna provincija, pa bogatim srpskim trgovcima kao što je hadži Trifun dozvoljavaju ono što se prije smatralo nezamislivim: da nabave zvono za svoj manastir. Vjera je dodatni element koji uslojava taj kovitlac akcije i strasti, dovoljan razlog da ova verzija radikalno odudara od ranijih ekranizacija "Nečiste krvi", one iz 1948. (ta se zvala "Sofka", po glavnoj junakinji) s Verom Gregović i u režiji Radoša Novakovića, te one iz 1996., s Radom Šerbedžijom i Majom Stojanović.
Nakon gledanja prvih dviju epizoda nameće se pitanje zašto hrvatska televizija ne pokuša nešto slično. Imamo impresivnu književnu baštinu u kojoj ne nedostaje ostvarenja koja bi modernom interpretacijom mogla ispasti vrlo provokativna, nužno je jedino ono što je u drugom planu gurnuti u prvi. Imamo čak i redatelja koje bi takvo što moglo itekako zanimati. Ako se nešto takvo već ne radi, nema druge nego pričekati redovni početak emitiranja "Nečiste krvi". Ne bi škodilo tu seriju odmah otkupiti za redovno emitiranje, no ako HRT nije zainteresiran, možemo se zadovoljiti i kabelskom televizijom, na kojoj ionako redovno pratimo srpske serije. Možda se tada dosjetimo koncepta koji je u nas trebao zaživjeti puno ranije.